Stefan Janjić
Kultura

Stefan Janjić za SC: Da li ti vjeruješ svojim očima ili meni?


Iako se stiče utisak da se pisanjem ovdje ne bavi samo onaj koga to baš mrzi, pojava Stefana Janjića na kniževnom nebu dokaz je da istinski talenat ne možete da sakrijete ili ugušite.

Sa manje od trideset godina životnog iskustva ovaj najmlađi doktorant Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, je romanom “Ništa se nije desilo”, zablistao i nametnuo se kao nova velika nada naše književnosti.

o Kada se pogledaju rezultati vašeg rada dosad stiče se utisak da ste pretplaćeni na uspjeh, jer sve čega se dotaknete osvoji nagradu?

– U jednom trenutku, kada sam počeo da dobijam nagradu za nagradom, zaista sam se osjetio kao da mi sve ide od ruke. Priznanja su mi u velikoj mjeri pomogla da radim ono što volim i zbog toga sam veoma srećan, ali je ta lista nagrada ujedno i lista iluzija, koja posjeduje magijsku moć uljuljkivanja. Pratimo li samo navode iz moje biografije, mogli bismo pomisliti da sam ekspert za novinarstvo, književnost, esejistiku, nauku… Međutim, u biografijama – nažalost ili na sreću – ne navodimo nijedno od onih kontramjesta, otrežnjujućih momenata, kada nam se makar na sekund ukaže dubina našeg neznanja. Nagrade su, naposlijetku, dobre ukoliko ne zaslijepe dobitnike. Ne govorim ovo sa nekakvog mudračkog pijedestala, budući da se nerijetko i sam saplićem o mit o sebi.

o U vašem radu se prožimaju novinarstvo i književnost. Po mišljenju nekih iz ova dva tabora, a naročito ovih potonjih, tu bi morala da postoji granica?

– Postavio bih to pitanje Džordžu Orvelu, čije se novinske reportaže danas čitaju kao da su pripovjetke, i to sjajne pripovjetke. Književnik ima mogućnost da u svojim djelima imitira novinarstvo, da traga za faktografijom, da sažima preopširno, da postavlja pitanja, izlistava imena, fiskalne račune i podatke iz matičnih knjiga… Sa druge strane, novinar može da posegne za književnim trikovima samo u izuzetnim okolnostima, i samo ukoliko je spreman da to učini časno. Izmišljanje je u novinarstvu zabranjeno, a uprkos tome često. O pitanju prelaska granice dozvoljenog govori i moj roman.

o Iako je vaše formalno obrazovanje ono žurnalističko u romanu vladate, reklo bi se suvereno, i medicinom. Pretpostavljam da ste imali pomoć u tom pogledu i koliko je danas, u eri Interneta piscu lakše da konstruiše svoju građevinu?

– Da sam se u romanu oslonio na sopstveno znanje o medicini, junaci bi patili tek od kašlja i temperature, a umjeli bi da objasne svoje probleme onako kako ih laici objašnjavaju doktoru na ljekarskom pregledu. Želio sam da u romanu makar djelimično prikrijem osjećaj autobiografskog, i zato Vidak nije ni pisac ni novinar, već student medicine. Baš kao i moja sestra Gorana. Njeno znanje mi je pomoglo ne samo na jezičkom nivou romana, već i u izgradnji likova, koji su dobrim dijelom definisani onim od čega boluju i od čega umiru. Čitav završni dio romana zapravo predstavlja jedan vid literarizovanog atlasa anatomije, koji u isto vrijeme postaje i atlas užasa. Internet je takođe imao važnu ulogu u prikupljanju građe, budući da sam pročitao barem 3 000 stranica dokumentacije i svjedočenja o ratu, bez kojih bi se određeni dijelovi romana sveli na opšta mjesta i patetiku.

o Predstavljanja vašeg romana se prilično često vrte oko manipulacije kojoj je pribjegao njegov pokojni protagonist. Nije li to pomalo uprošćena slika jer je on je, jednako, ako ne i više priča o mladom čovjeku koji je uz tu manipulaciju odrastao?

– Roman preispituje čitav spektar iluzija, pri čemu je fokus postavljen na intimne zablude, na samozavaravanja – o djetinjstvu, majci, ocu, bolestima, školskim sastavima, životnim izborima, Mikijevom zabavniku… Stoga “Ništa se nije desilo” nije ratni roman; rat je u njemu tek eho, tek teren na kom se jasnije pokazuju krajnje konsekvence kolektivnih zabluda. Iluzije ponekad gajimo kao kućne ljubimce, s vremenom ih sve više volimo, a moj roman je pokušaj da se osvijetli proces u kom se neki od tih ljubimaca pretvaraju u zvjeri, spremne da raskomadaju sve pred sobom.

o Da li ste bili svjesni da ćete ovakvim izborom lajtmotiva navući na sebe i glasove koji kažu da su se sličnom manipulacijom bavili i svi ostali novinarski apartčici širom bivše zemlje?

– Naravno, iako takvih glasova do sada nije bilo mnogo. Ne zato ih po prirodi stvari ne bi moglo biti, već stoga što sam pisac-početnik, nepoznat široj javnosti, i što je roman štampan u izrazito skromnom tiražu, pa zato nije stigao dalje od mojih istomišljenika. Mogao sam, na primjer, da smjestim zaplet knjige u Nagorno-Karabah i da pišem o zabludama Jermena i Azera. Ipak, nisam želio da kukavički bježim od konteksta koji mi je daleko bliži, samo zato da ne bih rizikovao pogrešna tumačenja. Moj roman ne određuje krivca niti prebrojava žrtve. On predstavlja tek jednu misaonu vježbu iz empatije, koja bi se na planu ovog intervjua mogla izraziti kroz ovakvo pitanje: da li biste se Vi, Nebojša, drugačije postavili da sada umjesto sa Stefanom Janjićem razgovarate sa nekim Semirom Jahićem? Da li biste se služili drugim etičkim i estetskim mjerilima dok čitate njegove odgovore? Vjerujem da ne bi, kao što ne bi ni drugi čestiti ljudi, i u tome je čitava stvar.

o Tema obmane vas očigledno fascinira jer je ona i u središtu djelatnosti “Fake News” portala čiji ste urednik. Da li ima lijeka za to oboljenje i da li su mediji pod uticajem politike osuđeni na njega kao trajno?

– Na FakeNews Tragaču radim sa grupom mladih oštroumnih kolega koji se svakodnevno trude da razotkriju medijske manipulacije. Samo u proteklih godinu dana pronašli smo više od 700 lažnih vijesti u medijima iz Srbije, a strah me je da pomislim na njihov realni broj. Nažalost, mnoge se dezinformacije služe nacionalizmom kao pogonskim gorivom, pa imam osjećaj kao da se moj roman – uprkos tome što je završen i ukoričen – otima sopstvenom kraju i nastavlja se u nedogled. Medijsko opismenjavanje je suštinski jedini mogući lijek, ali su uslovi za njegov razvoj prilično ograničeni, s obzirom na duboku ukorijenjenost dogmi i predrasuda u našem društvu.

Roman “Ništa se nije desilo“ se može kupiti u svim knjižarama “Kultura” i na sajtu Imprimatur.ba.

SrpskaCafe/Nebojša Ristić

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Plej-of: Borac i Sloga u polufinalu, kraj za Leotar

GC

Thievery Corporation objavio spot za angažovanu “Culture of Fear” (VIDEO)

SD

Mijailović: “Partizan ne odustaje od Evrolige” (VIDEO)

GC

Dino Šaran predstavio pjesmu sa grupom Damar (VIDEO)

SD

Preporod Krupe: Prekasno Starčević u Tijesno stiže

DM

Poražavajući podaci o mladima u BiH: 60 odsto ne radi, 20 odsto nikada nije pročitalo knjigu!

AP

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više