Slobodan Jović
Izdvajamo

Slobodan Jović za SC: Pjesnik bi trebalo da bude nepotkupljivi kritičar društvenih anomalija


Nebo se udaljilo. Udaljili smo ga udaljavanjem od samih sebe. Pjesnik je utješitelj. Projavljivanje božanskog trebali bismo da vidimo u patnji bližnjih, u tvorevinama prirode. Bez toga, zalud nam je podizati oči nebesima. Bog je svugdje gdje se čovjek raduje drugom čovjeku, gdje sastradava i sapaćuje s drugim čovjekom.

Ovo u razgovoru za SrpskaCafe kaže pjesnik Slobodan Jović koji je nedavno podijelio godišnju nagradu udruženja književnika Republike Srpske sa Zoranom Kostićem. Jović je nagradu dobio za pjesničku knjigu „Strah od savršenstva“.

o Godišnju nagradu UKRS dijelite sa pjesnikom Zoranom Kostićem. Da li više laska to ili bi više laskalo da ste sami laureat?

– Mislim da je Božidar Mandić rekao: „Sve što imam želim da podijelim, sve što nemam nekako ću nabaviti“. U tom smislu podijela nagrade sa knjigom „Pulskvamperfekta“ Zorana Kostića umnožava moju radost, a prema pojmovima „slava“, „uspjeh“, „afirmacija“ potpuno sam ravnodušan.

o Prva pjesma u nagrađenoj knjizi “Strah od savršenstva” nosi naslov “Poezija opstaje”. Zašto tako mislite?

– Pjesma je u dosluhu sa pjesmom „Poezija nastaje“ Vojislava Karanovića. Smatram da niko od nas ne živi i ne stvara u kuli od slonovače, te da su dozivanja i prizivanja poželjan i legitiman fenomen u književnosti.

o Kažete da imate „dvije-tri sveščice stihova, zdravstvenu knjižicu, posao“ i da sve više postajete „ono što ste do juče prezirali“. Šta je to što ste prezirali?

– To što sam prezirao juče, uglavnom prezirem i danas. Pjesnik bi trebalo da bude nepotkupljivi kritičar društvenih anomalija. Prezirem udvorištvo, konformizam, trgovački talenat u umjetnosti…

o Zašto strahujete od savršenstva?

– Čini mi se da nije riječ o teološkoj predstavi savršenstva. Strah je jedno od najdominantnijih osjećanja savremenog čovjeka. Strahujem od ovozemaljskog savršenstva koje nastoji da nam se nametne kao mjera punoće postojanja. Od tehnizacije i robotizacije koje ubijaju duševnost. Poezija je krhko suprotstavljanje tom razaranju ljudskosti.

o Velite da je „naše tek ništa“. Je li bar golemo to „naše ništa“?

– Ako krenemo od toga da je ništa naše, da nam ne pripada ništa, onda nema iznenađenja niti mjesta pesimizmu.

o Živite i radite u selu Tobut, na Majevici. Kako živi pjesnik daleko od gradske buke i vreve?

– Ono što je zanimljivo sa poezijom, ali i umjetnošću uopšte, jeste da nastaju i u malim i velikim sredinama. Ne vidim neku posebnu prednost pjesnika iz Beograda u odnosu na pjesnika iz Tobuta. Poezija nije trka na hiljadu metara. Trebali bismo da se staramo da osmotrimo svoj rad iz perspektive vječnosti, koliko je to u našoj moći. Takođe, odlično je to što moj talenat ne ugrožava bilo čiji drugi, i obrnuto. Pod pjesničkim nebom ima mjesta za sve.

o Uređujete i časopis „Bokatin dijak“. Da li književni časopisi imaju budućnost?

– Književni časopisi imaju budućnost. Doduše neizvijesnu, ali imaju je. Argument za to je i sedam godina posvećenih volonterskom uređivanju časopisa „Bokatin dijak“. Vjerujem da taj trud nije bio besmislen.

SrpskaCafe/Goran Dakić

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

“Ožalošćena porodica” pobjednik 20. Teatar festa!

DB

Kazna Čoviću i Bokanu, otpušten menadžment ABA lige!

DB

Ogromna mrlja pluta Vrbasom! (FOTO/VIDEO)

DB

Hoće li BiH konačno zabraniti izvoz trupaca?

DB

Ovo su najbizarnije medicinske prakse u istoriji

OT

Borac: Gračanici puni respekt, ali od nas sve zavisi

DM

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više