Izdvajamo

Monika Ponjavić: Igra Prestola – Zvona i praporci


“Igra prestola” je najveća serija koju trenutno možemo pratiti na malim ekranima.

Bez obzira na sva naša očekivanja ili želje (koje jesu ili nisu ispunjene, što je na kraju nebitno), na to da li smo čitali knjige ili ne, da li ova dva medijuma stavljamo u različite ravni i slično, činjenica je da je “Igra prestola” napravila ogromnu razliku kada je riječ o televizijskom programu, unoseći jedan dašak svježine koji je dodatno dao vjetar u leđa onome što danas prepoznajemo kao novo zlatno doba televizije. U to nema nikakve sumnje. Ako je ikada i bilo. Nema, jer je u kontekstu popularne kulture i popularizacije (realistične) fantazije (ka kojoj Martin teži), a što je bio jedan od osnovnih preduslova za njen uspjeh, “Igra prestola” istorijski važna.

Ta važnost će međutim, možda biti narušena odlukom da se priča, koja odavno nema uporište u Martinovom tekstu, završi na način na koji će se, po svemu sudeći, završiti. Jedan od mogućih krajeva je već izabran i tu više nema pomoći. Ne može se nazad. Težina te odluke o kojoj govorim naposlijetku se svodi na posljednju epizodu koja će se emitovati 19. maja 2019, čime će “Igra prestola”, nakon osam sezona, dobiti svoj kraj. Od nje zavisi kakav okus će serija na kraju ostaviti, kakav ćemo sud donijeti jer kraj je jednako važan kao i početak, te sve ono što se dešavalo između. Ipak, i pored toga, jasno je da će “Igra prestola”, bez obzira na naš lični stav i odnos prema njoj, ostati zapamćena kao jedna od najvećih i najvažnijih serija 21. vijeka. Šteta je samo što, gledajući posljednje tri epizode, stvari ne izgledaju obećavajuće. U principu, kada bi se osma sezona trebala sumirati u jednu rečenicu ili nekoliko redova, ono što bih ja stavila u prvi plan jeste činjenica da je u produkcijskom smislu “Igra prestola” sa svakom godinom postajala sve bolja i veća, što tekst naprosto nije uspio ispratiti. Štaviše, sa posljednjom sezonom se srozao na trećerazrednu fantaziju što “Igra prestola”, Martinova priča koja je pretendovala da odbaci ustaljenje tropove ovog žanra, nikako nije zaslužila. Zapravo svi aspekti “Igre prestola”, ili gotovo svi, uspjeli su održati ili povećati nivo svog kvaliteta, svi osim spornog teksta i narativnog kontinuiteta, što je i dovelo do situacije u kojoj se danas nalazimo.

Navodim posljednje tri epizode jer su one, pored svoje produkcijske vrijednosti i spektakularnosti (što je samo jedan od razloga zašto gledamo ovu seriju), odličan primjer kako se dobra priča i dobar tekst mogu, nemarom, upropastiti. Nemar o kojem govorim jeste prije svega brzina kojom su Beniof i Vajs odlučili završiti svoju, do unazad nekoliko sezona, brižljivo upakovanu priču. Brzina i želja da se sa ovim projektom konačno završi, kako bi se moglo preći na nešto novo i uzbudljivije, je ključna riječ kada je u pitanju osma sezona “Igre prestola”. Brzina i ishitrenost kojom su marljivo postavljeni konflikti i situacije sada konačno razriješeni, brzina kojom su pojedini likovi doživjeli svoj kraj, brzina kojom se stvari odvijaju i slično.

To se najbolje vidi u liku Deneris Targarjen o kojoj sam pisala i prošle sedmice. Iako su se naznake o njenom ludilu javljale još od druge sezone (sa čim se neće svi fanovi složiti), pa tako kroz svaku do sada, i iako je to ludilo bila manje-više očekivana stvar, jasno je da se to moglo bolje iskontrolisati kroz sve prethodne epizode, pa tako i ovu. Prije svega, pisci, koji su uvijek (do sada) pronalazili izgovor za svaki njen postupak, su trebali biti hrabriji i odlučniji (i to ne samo kada je njen lik i njena situacija u pitanju), te u kontinuitetu postepeno razotkrivati ludilo i od njega ne odustajati ni po koju cijenu, ako je ovo već bio kraj ka kojem se sve vrijeme išlo. A jeste (vizije o Kraljevoj Luci, pepelu i zmajevima iznad Kraljeve Luke, paljenje ljudi, želja za tronom, osjećaj prava kroz porijeklo…). Umjesto toga, dobili smo Deneris koja je u predzadnjoj epizodi odlučila da bude “kraljica pepela” (iako je uvijek tvrdila da je to posljednje što želi) iz razloga koji se manje više svodi na činjenicu da je u Vesterosu, za razliku od Esosa, niko ne voli. Iako to u suštini nije baš tako.

Jasno je da su je smrt Džore Mormonta, Viseriona, Regala, Dotrakija (kojih sa svakom novom epizodom ima sve više), Neukaljanih i posebno Misandei, dovele na korak do toga, a Džonovo porijeklo, te zavjere Verisa i Tiriona, gurnule preko ruba, međutim, način na koji je tekst napisan, replike koje izgovara, posebno one u dijalogu sa Džonom, daju jednu posve novu sliku o Deneris Targarijen, sliku koja sada, kao što sam ranije rekla, podriva njen lik i to pred sami kraj, čineći ga ne toliko ludim koliko infantilnim i, na kraju krajeva, banalnim. Ako bismo te replike stavili po strani, ako bismo ih ignorisali i zanemarili, onda njena transformacija, ako se uopšte može posmatrati tako, jer su znaci o nadolazećem ludilu bili oduvijek tu, ima smisla, jer trenutak kada je Deneris, koja je u Vesterosu doslovno izgubila sve, donijela odluku da vlada strahom, pa po cijenu vojske koja se predala, života civila kojima je htjela donijeti bolji život (što je u njenom slučaju prvi put eksplicitno i jasno prikazano), te ljudi i vojnika iz svoje svite, a u prethodnom dogovoru sa Sivim Crvom, je trenutak kada je sudbina Kraljeve Luke bila zapečaćena. A kako Kraljeve Luke tako i “Igre prestola”.

Deneris nije jedina žrtva ove ishitrenosti. Naprotiv. Svi likovi, u ovoj ili onoj mjeri, pretrpjeli su sličan tretman. Arja, koja odjednom postaje centar priče, naglo prelazi iz odlučnog, beskrupuloznog ubice u uplašenu djevojčicu koja odustaje od svog primarnog cilja ka kojem teži svih ovih sezona. Džon, iz plemenitog vođe čija je glavna prednost bila sposobnost da procijeni karakter svojih prijatelja, ali i neprijatelja, koji je ne tako davno zarad opšteg mira i višeg cilja napustio ženu koju voli, sada je sveden na slijepu, zaljubljenu budalu, poput Roba. Tirion (a u neku ruku i Veris, mada u dosta manjoj mjeri), nekadašnji mozak i pokretač priče, čovjek iz sjenke koji se uvijek mogao hvaliti svojim intelektom, je tokom posljednje dvije sezone, a posebno posljednje dvije-tri epizode, odjednom lišen svog najvećeg dara koji je od njega i napravio lika vrijednog pažnje. Džejmi i neispisane stranice “Bijele knjige” je, kao nekadašnji najveći vitez Vesterosa, život izgubio u zagrljaju Sersi Lanister ispod nekoliko tona kamenja, a Sersi, nemilosrdna kraljica koja ne preza od ubistva još od malih nogu i koja muči zarad osvete i lične satisfakcije, je dovedena u situaciju koja ne priliči ni njoj ni priči koju pratimo.

Osjećati sažaljenje prema Sersi Lanister je zaista posljednje što je ovoj priči trebalo. A osjećati to kao posljedicu odluka i djela Deneris Targarjen tek. Smrt Sersi Lanister je trebalo da bude jedan grandiozan događaj, događaj koji bi se mogao uvrstiti u redove događaja kakvi su bili Crveno vjenčanje, smrt Neda Starka koji je otišao u istoriju kao “izdajica, lažov i pobunjenik koji želio da otme presto zakonitom kralju”, smrt Tajvina Lanistera, koji je simptomatično izdahnuo u kupatilu, na šolji, gdje je dokazano da ipak “ne sere zlato”, ili barem da u svojoj pojavnosti evocira svirepost ubistava Oberina Martela i Remzija Boltona. Ovako, Sersi je otišla preplašena, ali ipak ne sama nego u zagrljaju čovjeka kojeg voli i bez ikakve patnje, patnje koju je tokom svih ovih godina itekako zaslužila. Na kraju ostaje Sandor Klegejn, očinska figura Arje Stark, čije je skončavanje jedino imalo smisla ne samo zato što je Sandor uspio da se suoči sa svojim velikim strahom, da se konačno obračuna sa bratom nego i zato što je Sandor ostao u okvirima svog lika, te je pred sam kraj doživio da ga osoba koju je istinski volio kao svoje dijete zovne imenom.

Najbolje od epizode:

– Način na koji je razaranje Kraljeve Luke i pokolj njegovih stanovnika prikazan.
– Veris, njegova smrt i činjenica da je on jedan od rijetkih likova koji do kraja serije nije potpuno uništen ili narušen. Veris je uvijek bio vjerni sluga carstvu, a ne kralju, odnosno kraljici, kojem je služio. I to je, na moju radost, ostao do kraja. I po cijenu smrti. Dosljednost u tretiranju njegovog lika, hladnokrvnost pred predstojećom smrti i njegova odluka da izda Deneris umjesto nevinih civila, da ostane vjeran sebi i svojim idealima, najbolje je od ove epizode (naravno ako tome izuzmemo činjenicu da je otvoreno prišao Džonu na plaži što Veris kojeg znamo nikada ne bi uradio jer suptilnost je njegova najveća vrlina ili ako izuzmemo činjenicu da je Veris uopšte odlučio da bude sluga Deneris Targarjen koju je tokom prvih sezona aktivno nastojao ubiti i koji, na osnovu svog prethodnog iskustva, duboko prezire magiju i sve magično). Njegova smrt, za razliku od brojnih drugih ove sezone, imala je težinu, smisao i, što je možda najvažnije, značaj u širem kontekstu priče.
– Činjenica da je Džon konačno došao sebi i progledao.
– Prikaz borbe i panike na ulicama. Dvije riječi: Migel Sapočnik.
– Standardno dobra muzika i građenje tenzije zvukom.
– Smrt Sandora Klegejna. Iako je takozvani “Cleganebowl” čista fikcija nastala iz pera fanova i brojnih teorija, a jasno je da ova sezona nastoji udovoljiti fanovima, po svaku cijenu, što je jedan od njenih osnovnih problema, način na koji je susret dvojice braće prikazan i završen, druga je najbolja stvar ove epizode, ako izuzmemo njen vizuelni identitet.

Najgore od epizode:


– Smrt Džejmija Lanistera. Sve vam je jasno. Ali evo, postaviću samo jedno pitanje: Koja je poenta bila u odsijecanju njegove desne ruke, ako ne u poticanju poniznosti koja je za cilj imala određenu vrstu transofrmacije ovog lika. Iako je odluka da se Džejmi na kraju nikada ne uspije otrgnuti Sersi Lanister i patološkoj ljubavi koju osjeća prema njoj vjerovatno najrealističniji kraj ostaje činjenica da je ovim činom Džejmijev razvojni put naprosto poništen.
– Smrt Sersi Lanister. Ubiti glavnog negativca serije na način na koji smo vidjeli u ovoj epizodi je tako razočaravajuće. Zar je ovo taj kraj i to takvog lika?!
– Arjino odustajanje od ubijanja Sersi Lanister, posljednjeg imena na svojoj listi.
– Nedosljednost u tretiranju lika Arje Stark.
– Džonov odnos sa i prema Deneris, te nedorečenost njegove odluke da je voli, a ipak ne bude fizički sa njom. Šta je razlog takvoj odluci? Njeno ludilo, insistiranje na prestolu, njena želja da Džon odustane od svog identiteta, da ga odbaci ili činjenica da su ova dva lika u krvnoj vezi?
– Koja je poenta “Zlatne družine”?
– Juron Grejdžoj, karikatura.
– Multipliciranje Dotrakija i Neukaljanih.
– Odbacivanje svih proročanstava uvedenih u priču, pa tako i onog koji se odnosi na “Mlađeg brat”. Zašto uopšte uvoditi proročanstva poput ovog ili onog koji se tiče Obećanog princa (Azora Ahaija) ako se takve stvari neće uopšte adresirati na kraju.
– Tirion Lanister. Njegovo uporno i konstanto svođenje na neinteligentnog lika. Njegova odluka da izda Verisa. Njegova odluka da pusti Džejmija kako bi Džejmi spasio Sersi. Iako je Tirion uvijek govorio da je njegova porodica najvažnija i da bi je on uvijek izabrao, na ušrtb svega, lojalnost Sersi, uprkos svemu, ostaje pomalo enigma.
– Beskorisnost Kajburnovih Škorpiona i beskorisnog Kajburna koji je umro od ruke svog najvećeg djela u pomalo čak komičnoj sceni.
– Drogonova iznenadna agilnost i spretnost u paljenju bez prestanka. Ako je ovako lako jednim zmajem savladati Kraljevu Luku, zašto je bilo toliko teško odbraniti jedan zamak uz pomoć dva zmaja? Ili vidjeti Juronovu flotu iz nebesa, vidjeti ili nanjušiti. To je ta brzina, ishitrenost i nedostatak kontinuiteta koji je viđen u ove posljednje tri epizode i koji je narušio kvalitet. Jer u momentu kada se uključi logika i kada se počne razmišljati o prethodno uspostavljenom narativu i narativnom kontinuitetu, sve pada u vodu. Samim tim, idealan recept za gledanje osme sezone “Igre prestola” je onaj koji od “Igre prestola” ne traži ništa drugo osim zabave, nikakvo razmišljanje ili investiranje u njen istorijat ili brojne slojeve njenih likova, što nije razlog zašto su se milioni fanova diljem svijeta uopšte ukačili na ovu priču.

Najbolji citat: “I hope I am wrong.”

Ocjena: 3.5/5
(u domenu zabave, kao i treća epizoda “Duga noć”, i “Zvona” su bila zabavna i imala sve predispozicije da postanu nešto najbolje što nam je “Igra prestola” do sada ponudila međutim, sa aspekta narativne logike i samog kanona, stvari i nisu tako svijetle)

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Kompletirana Massive bina 8. Fresh Wave Festivala

OT

Prognoza: Oblačno vrijeme sa kišom i pljuskovima

OT

OK fest: Iskoristite specijalnu OK akciju!

DB

Da li je odlazak radnika opametio domaće poslodavce?

OT

Proglasili novorođenče mrtvim pa ga dali na usvajanje: Našli dokaze da je beba ukradena

OT

Slijede “sudbonosni” izbori u EU: Orbanova ili Makronova Evropa?

OT

1 komentar

Isidora Đolović Utorak, 14.05.2019., 16:26 at 4:26 pm

Slažem se u svemu. Veliko razočaranje. Volim knjige i seriju i baš zato ću je ispratiti do kraja, ali osećam se iznevereno. Dobili smo spektakl na nivou pravog holivudskog blokbastera, a izgubili logiku, doslednost u razvijanju likova i, ono najgore, kvalitet i smisao priče koji je činio jedinstvenom. Šteta.
“Za kim zvono zvoni?” – Za “Igrom prestola”.

Odgovor

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više