Porodica Mihajlović
EX YU

Srbi u Rabovcu na KiM opstaju uprkos nemaštini i strahu


Na dvadesetom kilometru od Prištine, uz put prema Skoplju, u multietničkom selu Rabovce, teritorijalno raspolućenom između opština Lipljan i Uroševac, živi osamdesetak Srba, među kojima i 14 djevojčica i dječaka mlađih od 18 godina.

U ovom naselju, oivičenom albanskim mnogoljudnim selima, istrpjeli su zulum albanskih terorista koji su jula 1999. godine na putu od Lipljana prema selu na pružnom prelazu presreli, kidnapovali, a potom i ubili trojicu viđenijih Srba – Mladena Vasića, Miodraga Slavkovića i Miodraga Đukića.

Ovdašnji Srbi, kako vole da kažu, jedini nasljednici cara Uroša, trpljenjem opstaju i poručuju da će srpstvo ovdje trajati, iako njihov broj iz godine u godinu strmoglavo opada.

Život u izolaciji daleko od civilizacije i borba za parče hljeba tjera u bijeli svijet mlade koji su za vrijeme ratnih sukoba na Kosovu i Metohiji imali po godinu ili dvije.

Porodica Miodraga i Divne Mihajilović, koji imaju sinove Miroslava i Miloša, koji se oženio prije dva mjeseca, odlučna je da opstane i da ni po koju cijenu ne prodaje djedovinu.

Miodrag kaže da bi time izdali sebe i “kosti” desetak generacija Mihajilovića, sahranjenih na obližnjem groblju.

– Nemaština i bolest su učinili svoje. Ja sam teški plućni bolesnik i verujem da neću dugo jer mi je svaki naredni udah vazduha težak kao crna zemlja – priča Miodrag i skoro sa suzama u očima jedva izgovara da mu od njegove bolesti teže pada bolest supruge Divne.

Oboljela je, kaže Miodrag, radeći sama u posljednjih dvadesetak godina na njivi, jer je Miodrag u strahu za svoj i živote sinova ostajao da stražari kući, skrivajući sinove po podrumu i pomoćnim objektima zidanim od tvrdog materijala.

– Ne verujem da neko može shvatiti šta smo sve kao roditelji u ovom našem nesrećnom Rabovcu preživeli, počev od kidnapovanja i ubistava, svakodnevnih napada, kamenovanja, krađe stoke, prebijanja i zastrašivanja, kojima su naša deca izložena cijeli svoj vijek – priča Miodrag.

On podsjeća da su Rabovčani u martovskom pogromu morali, po nalogu irskih vojnika, da napuste selo i ostave sve do jedne kuće otključane.

Poslije tri dana su se vratili i zatekli polusrušene i opljačkane domove i do danas se, kako dodaje Divna, nisu oporavili.

– Ja sam jedna od majki koja je svojim zdravljem platila cijenu života u strahu za goli život djece – rekla je ona kroz plač.

Jedino čega se plaši, kaže Divna, jeste da neće dočekati da vidi unuče jer njena bolest skleroza kukova progresivno raste i ukoliko se u narednih mjesec–dva ne operiše, skleroza će prerasti, kako su rekli ljekari, u težak oblik karcinoma kostiju.

Sin Miodrag sa nepunih 22 godine je, uz pomoć dobrotvora iz Nevladine organizacije “Odigitrija”, počeo da radi na Crnogorskom primorju kako bi skupio oko 3 000 evra potrebnih za majčinu operaciju.

– Nisam od onih mojih vršnjaka čiji su roditelji prodali imovinu i sada žive na ‘viskoj nozi’ po centralnoj Srbiji i koji dolaze u rodna mesta po Kosovu koliko da prime nezarađenu platu jer su imali i novac i prijatelje. Ja sam prunuđen da sa svojih 10 prstiju zaradim i za sebe i za lečenje roditelja, posebno mame – kaže Miodrag.

On navodi da će po cijenu života s bratom ispoštovati zavještanu riječ da nikada ne prodaju djedovinu.

Mlađi, tek oženjeni, Miloš radi na održavanju crkvenog dvorišta u lipljanskoj crkvi Svetih Flore i Lavre, i mjesečno zaradi, kako veli, solidnih 120 evra, dovoljnih da kupi hljeb i da sa ocem, majkom i suprugom preživi.

– Ne stidim se posla, niti biram. Radim svuda gdje mogu naći dodatni izvor zarade, ali ruku neću staviti u tuđ džep, niti će u naše dvorište biti unijeto bilo šta što bi moglo da znači milost ili sažaljenje jer vjerujem da će sam Bog nas pogledati i izbaviti iz nemaštine – rekao je Miloš.

On ističe da od crkavice koju zaradi dio odvaja za liječenje roditelja.

Mihajilovići su uvjereni da će nemaštinu preživjeti, ali sumnjaju da će dugo trajati u Rabovcu, jer mladi niti imaju gdje, niti mogu da se zaposle.

– Sve je u rukama Albanaca i ljudi koji u ime srpske zajednice odlučuju o našoj sudbini – dodaje Miroslav, koji je uvjeren da radnih mjesta ima, ali samo za one koji već imaju pune džepove i one koji imaju brata ili ujaka na funkciji.

O laganom nestajanju Srba iz uroševačke komune, iz sela Rabovce najbolje svjedoči broj učenika u mjesnoj osmogodišnjoj školi u kojoj je do 1999. godine nastavu pohađalo više od 150 srpskih đaka, a danas cijela matična škola “Braća Aksić” iz Lipljana, sa isturenim odjeljenjima u Suvom Dolu, Starom Gracku i Rabovcu ima svega 133 učenika.

Igor Đukić, čiji je otac žrtva albanskih terorista, kaže da, ako iko opstane u Rabovcu, onda će to biti oni čiji su članovi porodica stradali i koji sa 10 prstiju zarađuju za goli život jer, niti hoće, niti žele da prekopavaju grobove.

Srna

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Brazil: Srušila se sedmospratnica, ima mrtvih (VIDEO)

DM

Vukovar: Navijači napali trojicu mladića srpske nacionalnosti

DM

Bravo! Bivši fudbaler Crvene zvezde finansijski pomogao junacima sa Košara

DM

Banjalučaninu 25 mjeseci zatvora zbog pokušaja ubistva

DM

Šarović: Za mene nije problem dostići 22 poslanika

DM

Velika pobjeda Srbije: Povučen zahtjev tzv. Kosova za članstvo u Interpolu!

DM

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više