Stevo Grabovac
Stevo Grabovac (foto: privatna arhiva)
Izdvajamo

Stevo Grabovac za SC: Nebo je drugačije nad Savom


Mislim da je Fokner napisao da ljudi koji su vidjeli sve do svoje dvadesete godine više nemaju razloga da žive. Ja se sjećam kako je jedan moj profesor u srednjoj školi rekao da smo mi (misleći na moju generaciju) do svoje petnaeste vidjeli ono što neko ne vidi u cijelom svom životu. Ne govorim ovo kao onu priču da je moja generacija bolja i da današnji klinci nemaju pojma, naprotiv. Rat je jedna kataklizma i njene prave posledice vide se tek mnogo godina kasnije, kad se sva prašina slegne, kaže u razgovoru za SrpskaCafe Stevo Grabovac, čiji je književni prvenac “Mulat albino komarac” nedavno ugledao svjetlost dana.

Nazvan po stihu iz najpoznatije pjesme legendarne grupe Nirvana, ova knjiga je pravi “small town blues”, a ne samo roman o ratu kako ga neki olako percipiraju.

– Problem koji umjetnost ima sa svijetom jeste ta da je čovjek biće nevjerovatno sklono destrukciji, dok s druge strane ljudi skloni umjetnosti obično su one prefinjene duše koje razumiju i neki dublji smisao stvari oko sebe, tako da se ljudska umjetnost od pamtivjeka vrti oko raznih ratova i razaranja i ožiljaka koje oni ostavljaju za sobom, navodi Grabovac.

o Čini se da rane koje je izazvao rat sve više nalaze odraz u umjetnosti.

– Pomislio bi neko iole razuman da ćemo se toga do 21. vijeka riješiti, ali mislim da smo mi, kao čovječanstvo, sofisticiraniji jedino u načinu ubijanja, tako da umjetnost i dalje mora da se bakće sa tim temama. Negdje sam nekad pročitao taj izraz “postapokaliptična umjetnost” ili “postapokaliptična književnost”, ne znam da li je to neki pravac ili je nečija kovanica, ali sve više podsjeća na ono “besmisleno pjevanje poslije Aušvica”, život se nastavlja u nadi da ćemo nadići taj besmisao, a umjesto toga stvaramo samo nove ožiljke novim generacijama. Mislim da na svijetu ne postoji niti jedna jedina generacija kojoj život nije obilježio bar jedan rat. To dovoljno govori o tome.

o Iako je vjerovatno bilo lakše propagandistički uprijeti prstom u konkretne krivce, odlučio si se da besmisao dočaraš atmosferom straha i beznađa.

Zato što se besmisao rata jedino i ogleda kroz tu atmosferu straha i beznađa, u nekom drugom slučaju to bi, možda, bilo slavljenje rata, a meni to nije bila namjera kao autoru. S druge strane, konkretni krivci su ljudi s imenima i prezimenima, oduvijek nosim taj zaključak, bez obzira iza koje se ideologije skrivali. Nijedna ideologija ma kakvom god je svetinjom smatrali ne može ti narediti da nekog ubiješ, zarobiš, siluješ. Dakle, nemoguće je prstom uperiti u neku ideologiju bila ona ispravna ili pogrešna, a da sam priču prilagodio da uslovno kažem “stvarnom stanju na terenu”, izgledalo bi tako i to bi nas onda odvelo u politizovanje, a moj roman je ipak fikcija i kao takav je trebao i da ostane.

o Ali, bez obzira na to, nalazi uporište u stvarnosti.

U toj atmosferi se jedino ogleda stvarno stanje stvari, nije uopšte bitno ko su ljudi “s druge strane”, jer uvijek su to nekome bili drugi ljudi. Ja ovo čak nisam ni činio da roman prilagodim, odnosno da budem politički korektan, čak ni to mi nije bio cilj ili namjera – ne; prosto se radi o tome da su za mene ti ljudi koji čine zločine u ime ideologija iste bezlične mase kojima u romanu i nisam davao imena.

o Od Siska pa do Šapca postoji jedan mentalitet po mnogo čemu sličan. Mnogo vremena koje je nemoguće popuniti – savski blues.

Ja sam odrastao u Posavini i veoma često govorim da sam dijete ravnice. Ne znam šta je to, ravnica te nekako definiše, nebo je drugačije nad Savom, ti naši gradovi su nekako drugačiji, svi su na neki način slični, a opet različiti. Postoji izvjesna magija u tim mjestima koju su polako prekrili već pominjani ratovi, jer veoma često se desi da u tim mjestima nema tragova neke dalje istorije ili je ona tek povezana sa legendama i mitovima. Možda sam malo skrenuo s teme, ali meni je ovo fascinatno, čak se vodim mišlju da o tome napišem jedan roman.

o Koji bi govorio o…?

Ja sam proučavao istoriju Bosanskog Broda, onoliko koliko se može proučiti i ispostavilo se da je većina istorijskih činjenica tek zbirka anegdota, što zvuči nevjerovatno. Na primjer zabilješke o tome ko je i kada proputovao kroz željezničku stanicu. Zamislite sad da vi pišete o tome ko je prošao vašom ulicom tog i tog dana. To je simpatično, naravno, ali u nekom globalnom smislu apsolutno je nevažno, a to je jedina istorija, jedina relevantna istorija koja postoji o tom mjestu. To je brilijantno.

o Koliko tu ima nostalgije?

Ne bih da me neko shvati pogrešno, ja nisam neko ko će reći da je ovo dobro ili loše, prosto dok su se neki trudili da pišu neku svoju istoriju, nama se čak ni to nije dalo. Ja, naravno, obožavam tu geografiju, pojedine ljude, taj mentalitet iako već godinama nisam tamo, ipak, i ovi su gradovi polako počeli da gube sve od svoje romantike. Moja nostalgija je nostalgija za vremenom, za ljudima, ne za mjestima. Današnje doba čini svoje i ova mjesta ostaju sve više i više prazna prilagođena globalnom čudovištu koje sve jede. Svijet je čopor koji guta svoje mlade.

Stevo Grabovac - Mulat albino komarac

o Imamo li svi neki svoj nasip koji se po potrebi pretvara u liniju fronta za koju nismo ni slutili da se na njoj može živjeti, kao što je pjevao Eddy Grant?

“Život na granici je opasan”, što bi rekao Darko Rundek. Međutim, kad ga već živiš, taj i takav život ti postane sasvim običan. Čini ti se da je sve to baš tako trebalo da bude, ljudi su prilagodljivi, nekako se naviknu. Ne znam zašto, zaista, nisam ni psiholog, a ni filozof, da bih raspravljao o tome. Mnogo puta mi je sinulo, dosta kasnije u životu, da sam nebrojeno puta mogao da izgubim glavu zbog običnih dječijih gluposti. Mogao je neko da me upuca jer sam se igrao na mjestima gdje nisam trebao da se igram, mogao sam da zalutam u minsko polje ili takve stvari, neke od tih scena su djelimično pomenute u romanu. Čak nisam htio da se posebno fokusiram na njih, pokazujući time kako nam je to tada bilo sasvim normalno stanje. A naravno, daleko je od normalnog. Hoću reći, kad ti mjesto u kome živiš postane linija fronta, vremenom se nekako navikneš. Ne znam kako, ne znam zašto, to je daleko od normalnog, ali da parafraziram – “ekstremna vremena zahtijevaju ekstremne poteze”.

o U intervjuima pominješ inhibicije koje su te sprečavale da svoje pisanje izneseš na svjetlo dana.

Uvijek su, nekako, postojale dvije stvari koje su, sad kad malo bolje razmislim, svakako međusobno povezane. Prva je ta što sam se, objektivno, bavio stvarima koje nemaju veze sa pisanjem, što je uvijek moglo da mi posluži kao izgovor da ne pišem. A druga je ta što sam, ma kako ovo zvučalo kao često pominjana fraza, ja kao čovjek i potencijalni autor trebao da sazrijem. I najzad, postoji i ona treća koju Danilo Kiš pominje kao “Božiji udio u stvaralaštvu”, ono što gotovo da nema nikakve veze sa nama samima. Odnosno, trebalo je da se stvore okolnosti u kojima će to pisanje moći da započne svoj život. Opet, da ne budem pogrešno shvaćen – ne mislim da treba sad sjediti i čekati da sve bude potaman, ali isto tako, barem kad je pisanje u pitanju, mislim da raditi nešto na silu, da se objavi knjiga po svaku cijenu – to ne vodi nigdje. I zapravo, mislim da će se mnogi složiti sa mnom, da jednom kad počnete pisati shvatite da to nisu “čista posla”, odnosno da ukoliko ste iskreni prema samom sebi, ukoliko ste to zaista iskreno radili, morate priznati da u svemu tome ima veoma malo vaše zasluge.

o Zvuči kao da se radi samo o nekakvom “sticaju okolnosti”.

– Ja sam recimo uvijek bio sarkastičan prema onima koji kažu da “pišu cijelog života”, a onda sam sa svojih 40 godina shvatio da pišem od svoje desete godine. Ako to nije “cijeli život”, šta je onda?! Ipak, dok nisam upoznao svoje divne drugarice iz našeg zajedničkog čitalačkog kluba, a potom i Borisa i Sanelu, sve je to bilo samo tek hrpa ispisanog papira. Ne kažem ja da, možda, pod nekim drugim okolnostima, ne bih objavio ovaj roman, ali ja sam ove okolnosti prepoznao kao svoje, kao taj trenutak u kome je sve to što sam radio dobilo nekakav smisao i značaj. I ništa od ovog nije bilo jednostavno i prosto, ja to uopšte ne tvrdim, tajne o tome koliko je mog nekog ličnog napora uloženo i ne mislim tu samo na proces pisanja već upravo na to vrtoglavo miješanje umjetnosti i života, dakle, to koliko sam ja sebe u to uložio, to je nekako nešto što ostaje samo moja lična tajna.

o Da li je rokenrol ono sidro koje ti ne da da potoneš i u kom te je pravcu odvela Nirvana?

Nekako sam tokom svih ovih godina shvatio da je umjetnost bila ta koja me zadržala na površini. Devedesetih je bilo rizično slušati rokenrol, bar u tim malim sredinama, gdje se sve miješalo, mislim, roman govori i o tome između ostalog, tako da je rokenrol prvo bio neka vrsta bunta što u stvari i jeste, a tek kasnije sam mogao da shvatim koliki je njegov značaj. Ima nečeg nadrealnog u tome kada nestrpljivo čekaš onaj trenutak za koji nikad ne znaš kad će doći, onaj trenutak da uključe struju, s nestrpljenjem. Možda je zbog toga, iz tih razloga nastalih devedesetih, muzika dobila mistični značaj u mom životu.

o Koliko se tvoj doživljaj muzike promijenio?

Danas je slušam s određenom dozom poštovanja, iako sve češće uglavnom slušam klasiku, desi mi se da sa onim istim nepodijeljenim emocijama mogu da poslušam neku od onih pjesama koje su mi bile značajne tada. Nirvana je bila svakako jedno od onih otkrića koje se desilo u tom periodu, gledano sa strane baš u periodu kad je trebalo da se desi, ali s tom iznimkom da se to nije desilo u okolnostima koje su pogodne za slušanje muzike. U stvari, te okolnosti nisu bile pogodne ni za šta. Tada, u tim trenucima Nirvana, pa i cijeli taj grunge pokret dobija onaj duboki sentimentalni značaj koji će ostati cijelog života. To je onda postala “moja” muzika, dio mene, srasla je sa mnom. Naravno, danas, sa ove distance, kada mnogo više slušam klasiku nego rock, ponekad i zaboravim koliko mi je to značilo, ali sam pokušao, barem ovim romanom, da se odužim tom vremenu, tim ljudima, tim neprocjenjivim momentima, jer ma kako god tvrdili da je neki nukleus romana “Mulat albino komarac” tragična priča, ona ipak ima i te dragocijene neprocjenjivo lijepe trenutke koji su svakako vezani za muziku.

Nebojša Ristić / SrpskaCafe.com

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Simbol Londona na No Sleep Festivalu: Fabric slavi jubilej u Beogradu uz Bicep i Mind Against!

GC

Povratak “Gospodara prstenova” Novom Zelandu donosi milione

GC

Šulić će biti predložen za potpredsjednika NSRS

GC

Kolinda otkrila spomenik fratru koji je prijavio partizane Nijemcima

DB

Dokumentarac “Leaving Neverland” kandidat za nagradu Emmy!

DB

Višković: Zbog jednog čovjeka nema dogovora sa SDS-om! Mektić: Ako misli na mene, u pravu je!

OT

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više