Izdvajamo

Kumanovski sporazum: Prije 20 godina stao jedan rat, a nastavljen drugi


Prije tačno dvije decenije, na današnji dan, potpisan je Kumanovski sporazum koji je donio olakšanje svim građanima Srbije. Poslije 78 dana bombardovanja i neprekidnog razaranja i četiri dramatična dana pregovora u Kumanovu, potpisan je Vojno-tehnički sporazum, kao osnova za Rezoluciju 1244 Savjeta bezbejdnosti UN. Ovim aktom okončan je rat, ali i počeo novi čin vijekovne kosovske drame.

Pobjeda bez trijumfa, poraz bez kapitulacije, samo je jedna od ocjena ovog dokumenta, koji je, čini se, danas podjednako aktuelan kao ratne 1999. godine. Prekid stradanja i razaranja već iznurene države nesumnjivo je najveća vrijednost ovog akta. Kumanovski sporazum sačuvao je i formalnopravni suverenitet SRJ nad Kosovom i Metohijom i nadležnost UN nad njegovom upravom. Povlačenje srpskih snaga bezbjednosti iz južne pokrajine, ulazak snaga NATO i novi egzodus Srba i nealbanaca, za mnoge je dokaz da je u junu 1999. u Kumanovu formalizovan vojni, a prije svega politički poraz SRJ u ratu sa NATO.

Vojno-tehnički sporazum iz Kumanova ogrnut je karmom ključnog dokumenta koji i u današnje vrijeme, uprkos mnogobrojnim promijenjenim okolnostima, važno utiče na situaciju na KiM. Javnosti su, međutim, i dalje nedovoljno poznati detalji njegovog stvaranja.

Činjenice kažu ovako: Prekid rata i novu bezbjednosnu arhitekturu na KiM potpisali su 9. juna uveče general Svetozar Marjanović, u ime Vojske Jugoslavije, Obrad Stevanović, u ime MUP Srbije, i britanski general Majkl Džekson, koji je pregovarao u ime NATO. Potpisi na dokument pod nazivom “Sporazum o vojno-tehničkoj saradnji VJ i KFOR-a” stavljeni su u 23.45 uveče, kada su počeli da teku rokovi za njegovu primjenu. Ovaj akt svega koji čas kasnije verifikovao je Savjet NATO, čime su se stekli uslovi za sjednicu Savjeta bezbjednosti UN. Iste večeri Marjanović i Džekson su dali izjave brojnim novinarskim ekipama, koje su od jutra čekale završni čin rata.

Član srpske delegacije, u to vrijeme pukovnik, a kasnije general Dragan Paskaš, prisjeća se da se najveća borba za pregovaračkim stolom u Kumanovu vodila za vrijeme i bezbjednost vojnika i naroda.

– Na pregovore smo krenuli 5. juna automobilima iz Beograda, a radnu verziju sporazuma, napisanu u Briselu, dobili smo pred Nišem. Naša kolona, obezbijeđena vojnom policijom, sve vrijeme puta bila je satelitski praćena. Baza nam je bila u Vranjskoj banji, odakle smo svakog jutra išli na kumanovski aerodrom. Tamo nas je dočekao ogromni klimatizovani šator, hladni i nadobudni general Džekson, mučna atmosfera nepovjerenja i izuzetno nepovoljan radni dokument – kaže Paskaš.

Razgovori su bili koncipirani tako da u ime Vojske pregovara Marjanović, u ime MUP Stevanović, a ključnu diplomatsku i političku ulogu imao je službenik Ministarstva spoljnih poslova Nebojša Vujović. On je bio i glavna veza sa državnim vrhom. Sa druge strane stola sjedeo je general Majkl Džekson, sa saradnicima. Problem je bio, međutim, što Džekson nije imao puna pregovaračka ovlaštenja, već je za svaki pomak morao da traži odobrenje od nadređenih.

General Džekson

– On je pregovore u ime NATO vodio samo tehnički. Pri ruci je imao satelitski telefon, i poslije svakog našeg prijedloga napuštao je šator i pozivao je nekoga, vejrovatno komandu u Briselu koja je suštinski odlučivala – svjedoči general Paskaš.

Pomalo je zaboravljeno da je inicijalni sastanak dviju delegacija održan u makedonskom mjestu Blace, nedaleko od graničnog prelaza “Đeneral Janković”. Kao mjesto sastanka NATO je izabrao kafanu (sasvim slučajno) simboličnog naziva “Evropa”, koju je u to vrijeme držao lokalni ugostitelj Izair Sadiku. Kako je pravac kroz Kačaničku klisuru bio težak i rizičan za komunikaciju, pregovori su ubrzo izmješteni u Kumanovo, na sportski aerodrom, koji je dugo prije toga dobio obrise vojne baze Alijanse.

– NATO, uprkos tehnološkoj superiornosti, nije imao ni približne procjene o broju naših vojnika i tehnike na KiM. To je bilo jasno iz rokova za povlačenje jedinica iz Pokrajine. Nije bilo šanse da tako brzo izvučemo ljudstvo i naoružanje. Kada smo zatražili više vremena i obrazložili svoj zahtjev, NATO generali su se nemo pogledali, a Džekson se uhvatio za svoj telefon – otkriva Paskaš.

Prema ratnom dnevniku generala Nebojše Pavkovića, samo Treća armija sa potčinjenim sastavima na Kosovu je u tom trenutku imala 130 000 oficira i vojnika, 400 tenkova, 409 oklopnih transportera, 446 protivoklopnih raketa i 335 artiljerijskih oruđa. NATO komanda u Monsu, prema izvještajima naših bezbjednosnih službi, koje su dostavljale izvještaje državnom i vojnom vrhu, raspolagala je procjenom da je na Kosovu oko 80 000 vojnika i 350 tenkova.

NATO je predvidio najprije pet dana za povlačenje, a u Kumanovu je “izboksovano” najpre sedam, pa ukupno 11 dana za izvlačenje. Zapad je u početnom dokumentu odredio da Kopnena zona bezbjednosti uz administrativnu liniju sa KiM bude 25 kilometara, što je za stolom smanjeno na pet (uz zonu zabrane leta od 25 kilometara).

Pravu dramu tokom pregovora izazvao je plan da zapadne jedinice na Kosovo uđu tek kada se kompletne srpske snage povuku sa ovog prostora. Zamisao u Monsu je bila da tako pokažu trijumf i moć. Zahtjev srpske strane bio je da se ne dozvoli bezbjednosni vakuum, odnosno da se proces ulaska NATO snaga odvija istovremeno sa povlačenjem VJ. Postojao je još jedan zahtjev, da bombardovanje bude prekinuto.

– Za mene kao komandanta nije prihvatljivo da naš tim potpiše sporazum bez donošenja rezolucije UN koja će regulisati momentalni prekid bombardovanja, pa tek zatim početak povlačenja. Povlačenje pod bombama ne dolazi u obzir. Nijedno takvo naređenje neću izvršiti, pa ko god ga izdao. To nek znaju Džekson i Klark, ali i Ojdanić i Milošević – naveo je Pavković u svom ratnom dnevniku.

Kompromis je pronađen u odredbi da će bombardovanje prestati kada prva srpska jedinica u rangu bataljona napusti Pokrajinu. Bombe je, tako, zaustavio jedan od artiljerijskih diviziona sa sjevera KiM, koji je prvi upućen ka centralnoj Srbiji.

Preteča Kumanovskog sporazuma je politički dokument u deset tačaka, dogovoren prvih dana juna u trouglu SAD – EU – Rusija. Sa ovim dokumentom u Beograd su doputovali Ahtisari i Černomirdin, a Milošević je pod njihovim strahovitim pritiskom prihvatio uslove.

– Akcija povlačenja oružanih snaga sa KiM, uprkos mnogobrojnim izazovima, izvedena je besprijekorno. Nije ostao nijedan komad municije niti rezervni dio. Uz to, Vojska je morala da brine o sebi, ali i o bezbjednosti civila koji su se priključivali kolonama – naglašava general Paskaš.

Za Vojsku i Policiju uslijedili su dramatični dani napuštanja položaja, marševa, zaposijedanja porušenih kasarni u garnizonima Vranje, Niš, Prokuplje, Kuršumlija, Raška… Miješala se radost zbog okončanja rata, neizvijesnost, kao i tuga zbog njegovog ishoda.

– Dogovor u Kumanovu donio je mir, što je tada bilo najvažnije. Vojska Jugoslavije, vojnički gledano, nije poražena 1999. godine. Vojnici znaju šta znači poraz i kapitulacija, što je u ovom slučaju izostalo. Sporazum je garantovao suverenitet SRJ, što je bio jedan od naših ciljeva rata i oslanjao se na UN kao na faktor daljeg upravljanja ovim prostorom. On je obezbijedio uslove za dalju političku borbu za očuvanje KiM, što je bio jedan od njegovih najvećih dometa. Pitanje je, međutim, da li su njegove mogućnosti u dovoljnoj mjeri iskorištene – naglašava general Paskaš.

Srpska vojska Kosovo i Metohiju napustila je sa bolom i gorčinom. Odredbe Kumanovskog sporazuma najteže su podnijeli vojnici Treće armije, koji su se u odbrani Pokrajine, uz velike žrtve, mjesecima odupirali teroristima OVK, NATO, stranim plaćenicima, regularnoj vojsci Albanije… Povlačenje je najteže palo generalima, oficirima i vojnicima rođenim u ovom dijelu zemlje. Povukli su se sa snažnim osjećanjem da se na Kosovo više neće vratiti.

Uzaludni ruski marš od Bijeljine do Slatine

Manevar ruskog bataljona i zauzimanje prištinskog aerodroma jedna je od najvećih misterija i za Srbe jedan od najbolnijih trenutaka iz junskih dana 1999. godine. Vijest da su Rusi iz sastava SFOR-a u Bosni i Hercegovini, sa 50 vozila, krenuli na Kosovo ogrijala je srca Srba na KiM i ulila nadu da će život biti moguć uprkos povlačenju Vojske i Policije.

Konvoj u kome je bilo 15 borbenih vozila, kamiona sa municijom, cisterna sa gorivom, i transporterima sa oko 170 oficira i vojnika krenuo je, bez konsultacija sa NATO, u zoru 11. juna iz Bijeljine. Usiljenim maršem tog dana Rusi su prevalili oko 600 kilometara, i iza ponoći stigli u Prištinu. Srbi su ih dočekali za pamćenje. Pred zoru su, uz obezbjeđenje i logistiku Prištinskog korpusa, zaposjeli aerodrom “Slatina”. Iz Makedonije su stigli i Britanci, a došlo je i do bliskog susreta. Podignute su i mitraljeske cijevi.

Telefoni u komandama NATO su se usijali. Rusi su planirani u okviru budućih međunarodnih snaga na KiM, ali tek po zaposijedanju ovog prostora od strane zapadnih armija. Upad na prištinski aerodrom iznenadio je sve. Ispostaviće se, i samu Moskvu. Poslije nekoliko dana smirivanja strasti i diplomatske akcije, Rusima na terenu stigla je komanda da sarađuju. Očekivano pojačanje nikada nije stiglo. Dvije sedmice kasnije Rusi su “Slatinu” predali britanskim vojnicima. Naređenje za to je preko Generalštaba Ruske armije stiglo direktno iz Kremlja.

Lazarević nije pregovarao

Sastav vojnog dijela delegacije Vojske Jugoslavije određen je 4. juna 1999, a odluku o tome donio je Štab Vrhovne komande.

* Pregovarački tim činili su generali Svetozar Marjanović (šef ekipe), Blagoje Kovačević, Ljubomir Draganjac, Milan Đaković, Branko Krga, Branislav Dašić, Mladen Karanović, pukovnici Dragan Paskaš i Milanko Kalinov, kao i civili Vesna Janković i Mira Ristić.

* Zanimljivo je i da je formalno član ove grupe bio i komandant Prištinskog korpusa general Vladimir Lazarević, ali nije učestvovao u pregovorima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


ucitavam...

Možda vas zanima

Doboj: Od januara dvije poreske stope na nekretnine

DB

Žrijeb Lige šampiona: Pep na Real, Klop na Simeonea, Čelsi na Bajern!

DB

Petarde nisu igračke, izazivaju trajni invaliditet!

OT

Ove godine u Srpskoj poginulo 18 pješaka

OT

SC arhiva: Kako je Milošević od Brčkog stvorio Distrikt BiH?

OT

Istraga o ubistvu Olivera Ivanovića: Podignute optužnice, ubica na slobodi

DB

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više