Izdvajamo

Monika Ponjavić: Černobil – slika naše stvarnosti


Počela bih ovaj tekst o “Černobilu” (Chernobyl) Krega Mejzina (Craig Mazin) mišlju o tome šta “Černobil” jeste, odnosno nije.

“Černobil” je televizijska serija u produkciji američke televizijske kuće HBO. Ova mini serija, u trajanju od pet epizoda, bazirana je na stvarnim događajima koji su 1986. godine potresli svijet, kada je jedan od pet reaktora nuklearne elektrane na obodu ukrajinskog Pripjata, u tadašnjem Sovjetskom Savezu, eksplodirao. Ono što “Černobil” nije, nije pronađeni snimak (found footage) i nije dokumentarni film, niti i u jednom trenutku pretednuje to da bude. Naprotiv. Mislim da je ova distinkcija ključ u načinu gledanja, ali i komentarisanja, pa na kraju i kritičkog sagledavanja ovog djela fikcije. Jer “Černobil” je upravo to – djelo fikcije, bazirano na stvarnim događajima.

U posljednjih nekoliko dana na površinu isplivavaju tekstovi koji usljed velikog uspjeha koji je ova serija doživjela, kako među publikom tako i među kritikom (“Černobil” je trenutno najbolje ocijenjena serija na IMDB-u), nastoje da umanje njenu umjetničku vrijednost, povlačeći paralele sa onim što se desilo i informacijama koje su prikazane. Odnosno, načinom njihove interpretacije. Posmatrati jednu seriju ili bilo koje drugo umjetničko djelo na takav način je apsurdno i ukazuje na to koliko nismo u stanju da razumijemo šta umjetnost danas jeste. A “Černobil” Krega Mejzina i Johana Renka (Johan Renck) fakat jeste umjetnost. Bez obzira što je istovremeno i televizija. Odluka da se tim naučnika sublimira u lik Uljane Homjuk (Emily Watson), da se ministar pošalje na pregovore sa rudarima, koji će nešto kasnije, predvođeni nevjerovatno harizmatičnim Andrejem Glukovim (Alex Ferns), kopati goli, ili da se Fomin (Adrian Rawlins) stavi u ulogu negativca su kreativne odluke pisca i reditelja na koje oni apsolutno imaju pravo i koje su, na kraju krajeva, između ostalog, i dovele do toga da smo ove godine imali priliku gledati nešto najbolje što nam televizija kao medijum može ponuditi. Tim više, jer je “Černobil” došao u isto vrijeme i to na programu iste kuće kada i katastrofalna finalna sezona “Igre prestola”. Zašto je “Černobil” toliko dobar? Iz istog razloga zbog kojeg posljednja sezona “Igre prestola” nije.

Jasna struktura, sablasna atmosfera, glumačka postava, logika unutar samog djela, tekst i prefinjenost dijaloga, svi ovi elementi upotpunjeni izbalansiranom režijom, odlukama da je manje itekako više, te kostimom i scenografijom koji su u velikoj mjeri doprinijeli realnosti svijeta koji posmatramo čine “Černobil” posebnim. I s potpunim pravom. Jer atmosfera je ovdje pola priče, a tekst njen pandan. Tekst koji je napisao autor “Mamurluka” (Hangover) i “Mrak filma” (Scary Movie). Ovaj nevjerovatan podatak me je asocirao na stanje u kojem umjetnost u Bosni i Hercegovini živi ili, bolje rečeno, preživljava. I Mejzin i Renk su profesionalci koji su do “Černobila” došli postepeno, pekući zanat na muzičkim spotovima i popularnim komedijama i serijama koje su im dozvolile vrijeme da kao ljudi i autori sazriju, vrijeme neophodno za lični rast, ali i prikupljanje znanja iz iskustva, po principu metoda “pokušaja i greške”, što je kod nas gotovo nezamislivo, jer se, kao u svemu, radi obrnuto i kontra logici.

Druga stvar koja me je podsjetila na život u Bosni i Hercegovini, čime je gorak ukus “Černobila” postao još intenzivniji, jeste prikaz strahote jednopartijskog sistema čiji je ego i osjećaj samozadovoljstva, proizašao upravo iz toga, i doveo do ove kataklizme. Scena u kojoj visoki funkcioner, čije je svo prethodno iskustvo stečeno u fabrici cipela, odlučuje o budućnosti svog naroda, smatrajući da se bolje razumije u nauku od nuklearne fizičarke, ili ona u kojoj se glas za istinu, a protiv ludosti ega i neznanja, u društvu gdje je laž jedina istina, kažnjava, ili pak ona, možda i najgora, najteža za prihvatiti i svariti, u kojoj je važnije da se test uradi po svaku cijenu i bez obzira na nju, samo da bi se udovoljilo onima na vrhu, a zarad ličnog napredovanja i nove, bolje pozicije u tom i takvom nakaradnom sistemu, bez ikakvog osjećaja odgovornosti… Sve ove situacije tako su lako zamislive u našoj svakodnevici, jer slične živimo već nekoliko decenija. Živjeli smo ih u Jugoslaviji, a živimo ih i danas. Upravo zato je Anatolij Djatlov (Paul Ritter) tako zastrašujuć, jer Djatlov je otjelotvorenje svega onoga što je loše u takvim sistemima, komunističko-socijalističkom ili u feudalnom, nebitno je. To i jeste horor “Černobila”, onaj koji se pronalazi tek kada se zagrebe ispod površine, tamo gdje je uzrok za posljedicu sakriven.

Pored Ritera koji je udahnuo život Djatlovu, stvarajući od njega simbol i sinonim za sve ono što nije u redu sa svijetom i ljudskom pohlepom, na čemu “Černobil” insistira, glumačka ekipa, većinski satkana od Britanaca, ovdje je predvođena odličnim triom koji čine Stelan Skarsgard (politička figura i predstavnik vlasti), Emili Votson (čiji je lik, kao što sam rekla, izmišljen i predstavlja sublimaciju tima naučnika koji su predano radili na rješavanju problema) i Džared Haris (mučenik i centralni lik priče). Ovaj posljednji, u ulozi naučnika Valerija Legasova, fizičara koji je prvi shvatio razmjere kataklizme i njene posljedice, je tokom svoje karijere, koja uključuje serije poput “Na rubu” (Fringe), “Teror” (The Terror) i “Kruna” (The Crown), toliko nepravedno potcijenjen, što je situacija koja će se, duboko se nadam, sa ovim posljednjim djelom konačno promijeniti, jer Haris ne zaslužuje ništa manje.

Ono što je takođe jedan od značajnih pluseva za “Černobil” jeste vještina i spretnost njegovih autora da izbjegnu pad u patetitku, što se sa materijalom poput ovog moglo tako lako desiti. Isto važi i za stav koji se emituje iz svake pore ovog američkog djela, iz svake njegove fusnote. Naglasak stavljam na pridjev “američki”, jer na čemu drugom može biti naglasak kada je riječ o djelu koje nastoji ispričati priču o najvećoj ruskoj katastrofi. Doduše, da budemo fer, katastrofa nije isključivo ruska, niti je isključivo ukrajinska ili bjeloruska, ali poentu razumijete. U tom smislu, mislim da je važno odagnati mistifikaciju koja ovih dana kruži internetom, mahom od strane onih koji nisu pogledali ni minut serije jer da jesu, znali bi da “Černobil” nije ni antiruski, ni antisovjetski, ni antikomunistički, niti se bavi pitanjem rusofobije kao takvim. Naprotiv. “Černobil” je “antiidiotski”. Njegov stav je jasan od početka do kraja: on se bori protiv jednoumlja, protiv neznanja, protiv ega, protiv osjećaja nadmoćnosti bez ikakvog pokrića, protiv gluposti u najširem smislu te riječi, konstantno zadržavajući fokus i svodeći ga na svoju bit, na priču o ljudima, na momente čak preuveličavajući njihovu patnju. Ne pretendujući da bude išta više ili manje, zapravo išta drugo do ono što jeste, “Černobil” je djelo bez mane, koliko god nastojali da mu je pronađete, da budete sitničavi, cinični, da ga prilagođavate svojoj viziji ili viđenju stvari ili da posežete za istorijskim rukopisima…

Doduše, postoji ta jedna scena, slobodna za interpretaciju, u kojoj Legasov, objašnjavajući zašto se nesreća desila u Sovjetskom Savezu umjesto negdje na zapadu, stavlja krivicu direktno na odluku da se za manje novca izvuče maksimum stvari, što je nasljeđe istoka i juga, a ne nužno Sovjetskog Saveza. U tom smislu, da, možemo reći da je slika koju je Mejzin slika antiruska, međutim, ona je istovremeno i proruska, jer, ako se ova nesreća nije mogla desiti nigdje drugo do u Sovjetskom Savezu koji je, štedeći, ugrozio svijet, onda je sasvim fer reći da se takva nesreća, da se kojim slučajem desila bilo gdje drugdje u svijetu, nikada ne bi mogla sanirati na način na koji je to urađeno u Sovjetskom Savezu. Na takav način, tom brzinom i tim stepenom predanosti i posvećenosti. Tada i uvijek (posebno u Drugom svjetskom ratu). Potpuno svjesni rizika, obični ljudi, o kojima ova serija i priča priču, išli su u izvjesnu smrt kako bi spasili svijet (iako se na kraju ispostavilo da smrt nije bila baš izvjesna, ali percepcija iz njihovog ugla je ono što se uzima u obzir, a percepcija tada je bila takva). I na tome treba biti vječno zahvalan. To je poenta koju je Mejzin poručio. Koristeći se jednom antiruskom rečenicom, koja itekako rezonuje istinom, jer osuđuje trulež sistema, Mejzin je u prvi plan gurnuo čojstvo i junaštvo ruskog, odnosno sovjetskog naroda (ovdje su prikazani i Ukrajinci i Bjelorusi i Jermeni, svi u zajedničkogj borbi) koji je tih dana, tog aprila, bio nesebičan u svom naumu da spasi čovječanstvo.

Kombinujući elemente fikcije, u formi igranog filma, odnosno mini serije, sa povremenim, britikm dokumentarističkim prikazima video i audio snimaka (iznova snimljenim za potrebe serije), “Černobil” je vjerovatno najbolja serija koju sam ove godine imala priliku pogledati. Nisam sigurna da je nešto može na toj listi nadmašiti, osim možda “Novog pape” (The New Pope) Paola Sorentina. Ipak, kao i uvijek, ostajem otvorena za mogućnosti, jer ko zna šta nam ova godina sve donosi… Ako je suditi po njenom početku, neće biti loša.

Ocjena: 5/5

Monika Ponjavić / SrpskaCafe.com

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Partizan uložio žalbu, oglasio se i direktor takmičenja, potom i Zvezda

DM

“Važno je edukovati korisnike prava, ali se moraju edukovati i vlasnici prava”(VIDEO)

DM

“Orlići” surovo prizemljeni, Radunović spriječio debakl protiv Austrije

DM

Beron srušio Partizan, Crvena zvezda je novi-stari šampion Srbije!

DM

Počela obnova nacionalnog dobra, Titove vile na Tjentištu

DM

UEFA skratila listu potencijalnih rivala, Zvezda loše prošla

DM

1 komentar

Dragan Todorović Subota, 8.06.2019., 23:35 at 11:35 pm

Poštovana Monika,

u jednom dijelu svog teksta ste bukvalno prekopirali rečenice iz teksta Dejana Lučke koji se može pronaći na ovom linku:
https://dejanlucka.com/cernobilj-nas-svakodnevni/

Nigdje niste naveli da ste te određene opservacije preuzeli iz njegovog teksta čime se izvršili očigledan plagijat.

To je stvarno krajnje neprofesionalno sa vaše strane i najmanje što možete učiniti jeste da pravilno navedete izvor za pojedine dijelove svoga teksta ili da te dijelove izbacite.

Odgovor

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više