Film

Monika Ponjavić: Dark – Suočavanje


Ako niste gledali prvu sezonu “Tmine” (Dark), onda ovaj tekst nije za vas i možete ga čitati na svoju odgovornost, jer govoriti o “Tmini”, a ne otkriti neke ključne stvari, prosto nije moguće.


Prva sezona njemačke serije “Tmina”, u produkciji američkog Netfliksa, prikazana je u decembru 2017. godine. I pobrala brojne kritike. Ako ste kojim slučajem, kao ja, sumnjali u način na koji se nakon toga ta i takva priča može rasplesti, te u odnosu na njenu kompleksnu prirodu i zaplesti, druga sezona je pokazala da ste sumnjali bez razloga. Jer druga sezona je, konkretno u pogledu priče, pravo jedno malo remek-djelo na kojem možemo biti zahvalni samo i isključivo samo njenim piscima.

I to je ta razlika. U odnosu na “Igru prestola” (Game of Thrones), “Sluškinjinu priču” (The Handmaid’s Tale) ili “Strane stvari” (Stranger Things), sa kojom je kritičari, potpuno nepravedno, i dalje porede. Scenario je to što pravi razliku. Scenario i samopouzdanje pisaca da znaju tačno u kom pravcu njihova priča ide i šta se želi ispričati. A Baran bo Odar (Baran bo Odar) i Lisa Frise (Lisa Friese) tačno to znaju. U to više nema nikakve sumnje, posebno ako ste, kao ja, naoružani novim znanjem, pogledali seriju ponovo u komadu. Ukoliko jeste, onda znate da ljepota “Tmine” leži u njenim detaljima, u suptilnim trenucima koji stoje kao jasan dokaz da je u “Tmini”, baš kao i u njenoj kompleksnoj priči, sve povezano i da su kraj i početak u uzajamnoj sprezi. Jedan od takvih trenutaka krije se na samom početku njene prve sezone u razgovoru između Hane (Maja Schone) i Jonasa (Louis Hofmann), neposredno nakon Mikelovog (Daan Lennard Liebrenz) nestanka:

– Misliš li da je krio nešto?
– Mikel?
– Ne, tata.

Podatak da Mikel jeste tata iz ovog dijaloga i da je riječ o jednoj te istoj osobi baca potpuno novo svjetlo na ovu, inače sasvim običnu, situaciju. “Tmina” je puna takvih suptilno nijansiranih dijaloga i situacija. Međutim, to nije ono što je čini posebnom. Ili, ne samo to.

“Tmina” se odigrava u Vindenu, njemačkom industrijskom gradiću čiji stanovnici u većini slučajeva tu i ostaju do kraja svog života (u kom vremenskom period, to je već druga priča). Serija se fokusira na četiri porodice – Nilsen, Kanvald, Dopler i Tideman – prateći ih kroz nekoliko generacija tokom dva vijeka. Priča počinje u trenutku kada, 21. jun 2019. (datum premijere druge sezone), Mihael Kanvald (Sebastian Rudolph), otac Jonasa Kanvalda, oduzme sebi život. Nedugo potom, u novembru iste godine, nekoliko djece Vindena misteriozno nestanu, što će uvesti misteriju u narativ i napraviti rascjep unutar porodica koje su direktno pogođene ovom tragedijom. Kako vrijeme odmiče, sve veći broj likova ulazi u potragu za odgovorima, dolazeći do otkrića da vrijeme nije linearno, te da su sudbine likova Vindena isprepletene na načine koji se ne mogu ni zamisliti.

Upravo ti likovi, odnosno realističnost u njihovom prikazu, njihova životnost, jeste ono što “Tminu” čini tako posebnom. To su oni ljudi koje možemo sresti na ulici, u parku, l prodavnici ili najbližem komšiluku. U pitanju su ljudi koji su odlučili da spas pronađu u lažnoj, konstruisanoj vještačkoj bliskosti, u seksu i fizičkom kontaktu, nadoknađujući tako izgubljeno i praveći kompromis ne bi li potisnuli konstantan osjećaj gubitka nade i vjere u svijet kojim su okruženi i u kojem, naposlijetku, žive. Ili da žrtvuju svoje živote kako bi spasili one koje vole (Klaudija Reginu, Ulrih Mikela, Noa Šarlotu, Jonas Martu, Mikel Jonasa i tako dalje). Sredine ovdje nema. Iako je načelno riječ o naučno-fantastičnoj seriji (o putovanju kroz vrijeme), ona se putovanjem kroz vrijeme koristi kao mehanizmom za pričanje svoje priče. O svojim likovima. Čije su priče i više nego tragične i koje su tu ne zato kako bi opravdale mehanizam, nego kako bi dale svojim likovima trodimenzionalnost, način putem kojeg se sa njima možemo povezati, što je danas zaista rijetkost. Primjeri za to su brojni, međutim, na mene najveći utisak su ostavile tragične sudbine Ulriha Nilsena (Oliver Masucci), Šarlote Dopler (Karoline Eichhorn), Mikela Nilsena i Jonasa Kanvalda, ali ću se za potrebe ovog teksta fokusirati na Ulriha.

Ulrih Nilsen je tokom prve sezone stavljen u epicentar “Tmine” kao jedan od njenih najvažnijih likova. Lokalni policajac, uzorni građanin i otac troje djece, čiji je sin, Mikel Nilsen, nestao bez traga. Ova inicijalna slika postepeno dobija nove obrise sa svakim sljedećim minutom. Kako vrijeme odmiče i kako ga počinjemo bolje upoznavati, kroz vrijeme i različite prikaze i interpretacije njegovog lika, shvatamo da je Ulrih daleko od uzornog građanina. Agresivni tinejdžer, nasilnik i nevjerni suprug samo su neki od njegovih oblika koje ćemo tokom serije spoznati. Ipak, bez obzira na sve te osobine i činjenicu da se ovdje ne radi o dobrom čovjeku, naprotiv, te da je dobio ono što je zaslužio kao, između ostalog, svi stanovnici Vindena, Ulrih je jedan od likova do kojih nam je stalo i sa kojim saosjećamo, jer je on tipičan predstavnik načina na koji Odar i Frise tretiraju sve svoje likove, predstavnik čiji je temelj uklesan u čisti realizam. I u tom smislu, ne postoji nijedan lik sa kojim se ne možete, u nekom trenutku ili situaciji poistovijetiti, kojeg ne možete razumjeti (sa izuzetkom Hane Kanvald), što daje težinu i novi sloj njihovim odnosima i međusobnim interakcijama. Samim tim, ova serija, čija je osnova žanr naučne fantastike, u svom iskazu kombinuje i dramu i triler i noar.

Takođe, ono što je jednako važno (jer ovo, bez obzira na sve, jeste priča o vremenu), u kontekstu teksta, je način na koji serija koristi pravila putovanja kroz vrijeme. U principu, kada se priča takva priča, od važnosti nije koja pravila ćete koristiti, nego da se držite pravila koja ste sebi postavili. U suprotnom, priča se raspada, čime se na pleća pisaca stavlja još jedan teret, jer pored osnove, a to je razvoj likova, pisci moraju da vode računa i o logici koja se nalazi u pozadini iza tog i takvog dizajna. U tom smislu, “Tmina” je, za razliku od “Izgubljenih” (Lost), jedna od onih serija koja je uspješno izbjegla tu zamku. Pogotovo kada se u obzir uzme ne samo koliko je njena priča komplikovana i teška za uvezati u jednu jasnu, koherentnu cjelinu, nego koliko je način na koji je ona ispričana komplikovan, dobar i tačan. A u načinu priče je ključ. Povrh toga, “Tmina” se poigrava svojim pravilima, koristeći ih unutar samog teksta, dajući publici do znanja da je svjesna svih paradoksa kojima se služi (predestination, bootstrap paradox, grandfather paradox) i da u tom poigravanju traži odgovore na egzistencijalna pitanja, otvarajući dijalog na temu religije, Boga, predestinacije ili porijekla stvari. U trenutnoj situaciji, onoj koju smo dobili sa krajem druge sezone, stav serije je prilično defetistički, jer potvrđuje ideju koja nastaje kao rezultat gore pobrojanih paradoksa, od kojih je možda najvažniji onaj koji kaže da sloboda izbora ne postoji. Ili barem ne u ovoj priči u kojoj su svi likovi izmanipulisani od strane drugih likova i samih sebe, odnosno starijih verzija sebe (Klaudije sa jedne i Sic Mundus ekipe sa druge strane, kojoj pripadaju Noa, Magnus, Adam, Franciska, te potencijalno Elizabeta i Bartoš, za kojeg vjerujem da je lik kojeg Noa, u prologu druge sezone, ubije u 1921. godini). Tako će Jonas, u upornom, višedecenijskom nastojanju da uništi crvotočinu koja je, na kraju krajeva, i omogućila putovanje kroz vrijeme, uvijek biti onaj koji će izazvati njeno postojanje, izmanipulisan od strane samog sebe.

Sa druge strane, sezona je latentno nagovijestila potencijalno i relativno pozitivan ishod, sugerišući da se stvari ipak mogu promijeniti i da hoće, ali kreiranjem alternativne realnosti. To znači da ipak postoji početak i kraj (koji su ovdje shvaćeni kao ista stvar, kao momenat jednog te istog događaja), čime se negira Ontološki (Bootstrap) paradokos u kojem objekat, osoba ili informacija poslata kroz vrijeme rezultira beskonačnom petljom u kojoj objekat nema vidljivo porijeklo i postoji bez stvaranja (knjiga H. G. Tanhausa ili Jonasov i Klaudijin vremeplov). Taj kraj, odnosno početak, izgleda neće biti direktno vezan za Jonasa, ka čemu nas serija trenutno usmjerava. Sve do sada upućivalo je na to da Jonas mora biti izbrisan kako bi se stvari vratile u normalu, jer je Jonas anomalija koja je dovela do cijele situacije čiji je početak navodno Mikelov prolazak u prošlost. Međutim, kako serija odmiče, shvatamo da Jonas nije jedina anomalija i da sam početak petlje nije toliko jednostavan niti direktan. Istina, u slučaju da se to desi – brisanje Jonasa – stvorila bi se nova realnost, kao što i jeste, jer je Marta s kraja finala Marta iz alternativne, paralelne realnosti. Međutim, s obzirom da Marta i dalje zna ko je Jonas (jer je došla da ga spasi od nadolazeće apokalipse), Jonas i dalje postoji. Koji je događaj onda doveo do stvaranja alternativne realnosti je, po meni, ključno pitanje treće sezone.

Pored odličnog teksta i činjenice da se unaprijed zna u kom pravcu priča ide, što osigurava njen kvalitet, jake strane “Tmine” su i njena muzika, originalna (Ben Frost) i odabrana (Appart, Agnes Obel, Fever Ray…), te atmosfera, njena bajkovitost proizašla iz kamere Nikolausa Samerera (Nikolaus Summerer), čije je vješto oko ostavilo pečat, čineći ovu snenu atmosferu sablasnom, nalik onoj iz bajki braće Grim, gdje pitomost i sigurnost svakodnevnog života postepeno sve više zamračuje ogromna i teška sjenka nadolazeće apokalipse. Posuđujući i kombinujući najbolje od “Tvin Piksa” (Twin peaks), “Ostavljenih” (Leftovers), estetike skandi-noara, senzibiliteta Dejvida Finčera i primjesama priča H.G. Velsa, “Tmina” ima najbolji kasting koji sam ikada vidjela na malim ekranima. I ne mislim ovdje toliko na izbor glumaca koliko na izbor glumaca u odnosu na njihove mlađe, odnosno starije verzije sebe. Nepovjerenje i skepticizam koji sam osjećala sa krajem prve sezone su sada u potpunosti nestali, jer je druga sezona daleko nadmašila sva moja očekivanja. A podatak da imamo još samo nekoliko epizoda do kraja, čime će se u trećem, posljednjem poglavlju izbjeći razvodnjavanje i bespotrebno podilaženje publici, samo dodatno uliva povjerenje.

Ocjena: 5/5

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Direktor ruskog centra “Vektor”: Antitijela nastaju 14 dana nakon vakcine

GC

Prirodna svjetska čuda koja obaraju rekorde svojim dimenzijama (FOTO)

GC

Singapur, Helsinki i Cirih su najpametniji gradovi na svijetu

GC

Rolling Stone obnovio listu 500 najboljih albuma: Ko su “noviteti”?

DB

Korona virus potvrđen kod još 59 osoba u Srpskoj, jedan osoba preminula

GC

Vozači u BiH za saobraćajne prekršaje duguju više od 73 miliona KM

GC

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više