Izdvajamo

Monika Ponjavić: Igra prestola – Zaključna razmatranja


U danima koji su uslijedili nakon “Igre prestola” napisani su brojni tekstovi i generalno svašta je rečeno na temu lošeg scenarija koji je prouzrokovao jednako loš kraj. Dio za problem optužuju pisca, Džordža R. R. Martina, dok dio optužuje scenariste serije, Dejvida Beniofa i Dena Vajsa.

Krivica je, naravno, na obje strane, jer sa jedne, Martin nije završio knjige, dok su sa druge Beniof i Vajs, znajući ugrubo kako priča završava, bili u nezavidnoj poziciji popunjavanja nedostajućih informacija. Odsustvo talenta u pisanju, te želja da se serija zapakuje najbrže što može je ono što je naposlijetku i iznjedrilo put do kraja popločan nelogičnostima, ali i situacijama koje su graničile čak sa komedijom.

Kao što sam rekla u svom prethodnom osvrtu, kraj, sam po sebi, i nije bio toliko loš, kada se sve uzme u obzir. Priča koja je počela sa Kućom Stark se sa Kućom Stark i završila. Arja je postala istraživač, Sansa kraljica Sjevera, Bren kralj Šest kraljevstava, a Džon je sreću pronašao izvan Zida, tamo gdje ju je jedino i živio. Da li će se stvari tako odigrati u knjizi je novi povod za polemisanje po internetu, međutim, ono što sada sigurno znamo jeste da je kraj koji smo dobili, ako je suditi po posljednjim izjavama Džordža Martina, kraj koji ćemo dobiti i u knjigama. Deneris će izgubiti kontrolu. Stanis će zapaliti svoju kćerku na lomači. Hodor će držati vrata. To su tri preokreta o kojima je Martin ranije govorio. A Bren, Bren će ipak postati kralj. Toliko znamo. Zašto onda nismo zadovoljni krajem, zašto se osjećamo prevarenima?

Poredeći prvu sezonu sa posljednjom je ono što pravi najveću razliku. Prva, koja je bila bazirana na likovima, na njihovim postupcima i posljedicama, što je osnovni razlog zbog kojeg ova serija uživa ljubav tolike publike, je imala određenu vrstu težine, jer sve što se desilo u prvoj sezoni, svim likovima, u pažljivo iskrojenoj priči, rezultiralo je događajima koji su se odigrali u trećoj, odnosno četvrtoj sezoni. Akcenat ovdje je, sasvim logično, stavljen na posljedice. Posljedica Džejmijeve odluke da gurne Brena kroz prozor, sa namjerom da ga ubije, je navela Brena na put Trookog gavrana, ali i indirektno dovela do hapšenja Tiriona Lanistera. Posljedica Tirionovog hapšenja bila je izbijanje rata koji su pokrenuli Džejmi i Tajvin Lanister, što je, u nizu događaja, od kojih je najvažniji otkriće da Robert Barateon nema zakonitog nasljednika, dovelo do Nedovog ubistva, Sansinog zarobljeništva i Arjinog odmetništva.

Nedovo ubistvo je zatim pokrenulo lavinu događaja, što je dovelo do toga da Stanis traži svoje pravo na presto, a Sjever silom otcjepljenje i nezavisnost. Rat pet kraljeva, teške odluke likova, sporednih i glavnih, te događaji, ovdje gotovo utemeljeni u realnosti iako je riječ o epskoj fantaziji, su naposlijetku iznjedrili identitetsku priču čija je potentnost i osjećaj odgovornosti i neke vrste kosmičke pravde koja sa njom dolazi ono što je “Igru prestola” učinilo velikom. Časni Ned Stark je umro kao izdajica. Džejmi, jeda od najvećih vitezova Vesterosa, kojem je samo Baristann Selmi bio ravan, je, nakon godinu dana zarobljeništva, izgubio desnu ruku, ruku kojom je držao mač i gurnuo Brena kroz prozor (iako su u seriji zbog ugla kamere odlučili da to ipak bude lijeva ruka), a kako bi spasio Brijenu od silovanja.

Rob je zbog pogažene riječi desetkovao Sjever i izgubio rat. I tako dalje. Svi ovi ulozi, sve teške, logične odluke i sve posljedice koje su sa njima išle ruku pod ruku u osmoj sezoni su jednostavno nestale. Ne samo u odnosu na prethodne sezone, nego u odnosu na prethodne epizode, a sama serija je sa svakom novom minutom upadala u sve dublju amneziju do te mjere da na kraju više ništa nije imalo smisla i, što je možda još gore, taj smisao više nije ni bio važan. Gledali smo kraj kako bismo ga pogledali, a ne zato što nam je bilo važno. I to je tragedija “Igre prestola”, nastala kao posljedica lošeg pisanja. Tragedija, jer tekst jeste upravo ono što je od nje napravilo globalni fenomen.

Kombinacija detaljne mitologije i političke intrige pod uticajem naše istorije, privukla je šaroliku publiku, od štrebera i klinaca nove generacije koji vise na Reditu, preko domaćica, do televizijskih kritičara. I svi oni zajedno, u svoj svojoj raznolikosti, pronalazili su se na raznim društvenim platformama kako bi razgovarali o najnovijim događajima i podijelili svoje utiske, ideje, teorije i predviđanja. Dijalog na temu, koji prevazilazi granice, nacije, porijeklo, dob, pol i seksualno opredjeljenje je moć koju dobar tekst sa sobom nosi. A koji je “Igra” na kraju izgubila.

Ovi nedostaci priče svode se na sve ono što zapravo nismo imali priliku vidjeti na malim ekranima. Iako su naznake uvijek bile prisutne, činjenica jeste da nismo vidjeli pad u “ludilo” Deneris Targarjen, zbog čega je takav rasplet, bez obzira na to što ga je dobar dio publike očekivao, djelovao tako usiljen, tako neprirodan. Isto važi i za Brena, za Tiriona, za Džona, za Sersi, za Džejmija. Po meni, njihove priče su pretrpjele najviše štete. U nedostatku teksta koji će popuniti rupe između pete knjige, “Ples zmajeva”, i samog kraja ka kojem se išlo, Beniof i Vajs su se opredijelili za holivudski stil, birajući spektakl iznad svega. Ne znajući tačno šta da urade sa njima, Džejmi je jednu sezonu proveo u Dornu, što je do dana današnjeg najgori dio “Igre prestola”, dok je Bren iz jedne, neobjašnjivo, u potpunosti izostao. Jer, šta drugo uraditi sa likovima koji svoje vrijeme u knjizi provode ili u društvu lika koji se ne pojavljuje u seriji (mislim na Ketlin Stark ka kojoj se Džejmi u petoj knjizi uputio u neznanju, želeći da spasi Sansu Stark) ili u dubinama pećine trenirajući kako da postanu čuvari memorije svijeta?

Te i takve odluke bile su zapravo kraj “Igre prestola” kakvu smo do pete sezone poznavali, jer trenutak kada likovi postanu sredstvo zapleta, lišeni svojih karaktera i odluka vođenih tim karakterom i logičnim postupcima jeste ništa drugo do kraj. Tako je Tirion odjednom izgubio inteligenciju, Sersi ju je na trenutak dobila, dok je Džon naprasno lišen sposobnosti da donosi sopstvene odluke, odluke suprotne očekivanom, one koje svjedoče o nezavisnosti lika i njegovoj želji da potrebe drugih stavi iznad sebe i, na kraju krajeva, svog života. Ova Džonova karakteristika javila se ponovo pred sam kraj sezone kada je već bilo i više nego kasno, jer Džon je, baš kao i Veris, tokom posljednje sezone gurnut na periferiju događanja. Upravo zato njegovo slanje na Sjever, koliko god ono bilo logično ili nelogično (što zavisi isključivo od mišljenja pojedinaca), na kraju nije imalo težinu, iako je bila jedina ispravna odluka, jedino što Džon zaslužuje. Jer Džon, vodeći se njegovim karakterom, nikada ne bi bio kralj Vesterosa, bez obzira na njegovo porijeklo. Niti bi ikada na sebe preuzeo identitet Targarjena. To nije ono što Džon suštinski jeste. Od svih Starkova, Džonova povezanost sa Sjeverom najjača je.

Simbolika njegovog poklanjanja novom kralju, međutim, ima težinu, ne da je bila namjerna i unaprijed smišljena. Ili je to barem moj utisak. Simbolika o kojoj govorim se odnosi na činjenicu da je Džon posljednji Targarjen, a Bren novi kralj. Tri stotine godina ranije ista stvar se desila na Torenovom trgu kada se Toren Stark, posljednji kralj Sjevera (do novih događaja), poklonio Egonu Targarjenu, čime je Sjever izgubio nezavisnost nakon hiljada i hiljada godina. U kraju koji smo dobili, posljednji Targarjen, takođe Egon, poklonio se kralju, Starku. Da li je odluka da priča ode u takvu vrstu simbolike bila svjesna više nisam sigurna, uzveši u obzir sve što joj je prethodilo. Ne prikazati Semov put do Malog vijeća, Verisovu reakciju na Bejliševu smrt ili Brenovo objašnjenje zašto šalje Džona u Noćnu Stražu kada Straža, manje-više, ne postoji, neke su od tih stvari koje nismo vidjeli na malim ekranima (iako je razlog za Džona možda samo želja da se udovolji Sivom Crvu koji zna vrlo malo o prilikama u Vesterosu).

Kao i Tirionova odluka da u jednom kadru traži od Džona da preuzme presto i ubije Deneris, da bi već u drugom predložio da poziciju kralja preuzme Bren. Svi ovi trenuci postali su plodno tlo za generisanje brojnih novih teorija koje pretpostavljaju da je sve to unaprijed bilo planirano još od one epizode kada su Tirion i Bren podijelili životne priče u Zimovrelu, a možda i od ranije, budući da je sada potvrđeno da je Bren ipak u stanju vidjeti budućnost, te je zbog toga proglašen negativcem (što je malo vjerovatno, iako bi takav preokret bio pun pogodak).

Bilo kako bilo, činjenica da se sa svakom sezonom težilo ka većem i boljem, ka onom što će nadmašiti prethodno viđeno, dovelo je do toga da se negdje usput promaši poenta “Igre prestola”. Sigurna sam da Martin takvu grešku neće sebi dozvoliti, bez obzira na to što idemo ka sličnom ili identičnom kraju. U nekoj mojoj savršenoj verziji, osma sezona bi bila sezona borbe protiv Bijelih šetača koji nikada ne bi bili pobijeđeni do kraja, deveta za tron, a protiv Sersi Lanister, dok bi deseta bila vladavina Deneris Targarjen i njen pad, jer, kao što smo vidjeli, Deneris nije planirala uraditi ništa drugačije od onog što je planirao i uradio Egon Osvajač, čime točak zapravo ne bi bio uništen. Na ovaj način, dobili bismo vrijeme, vrijeme neophodno za razvoj i logičan rasplet šokantnih događaja prepunih simbolike, što je, na kraju krajeva, zaštitni znak “Igre prestola”.

Najbolja sezona: Sezona 3
(dvoumila sam se između prve, treće i četvrte sezone)

Ljepota “Igre prestola” je uvijek bila u njenom maestralnom prikazu razvoja iz lošeg u dobro, odnosno dobrog u lošeg lika. Situacija i njena posljedica. Sezona tri, bazirana na najboljoj knjizi, “Oluji mačeva” (kao i četiri), je, između ostalog, kulminacija takvog pristupa i njegove pedantnosti. Najbolji primjer za to je lik Džejmija, za kojeg su bile neophodne skoro tri sezone kako bi se njegova “transformacija” uspješno prikazala, iako zapravo i nije toliko riječ o transformaciji, koliko o činjenici da je Džejmi u trećoj knjizi konačno dobio glas.

Do tada, prateći Martinov format pripovijedanja (POV), o Džejmiju smo znali samo ono što su nam drugi likovi o njemu rekli, vodeći se isključivo svojim ličnim impresijama i iskustvima. Različita viđenja stvari i interpretacije istih događaja ili likova činilo je format Martinovog pripovijedanja tako interesantnim i potentnim. Okarakterisan kao nečasni kraljeubica, posmatran uglavnom iz ugla Neda Starka, sasvim je logično da će lik koji je prekršio zakletvu, ubio kralja, spavao sa sestrom, gurnuo nevino dijete kroz prozor i tako dalje, biti okarakterisan kao jedan od negativaca. Međutim, u momentu kada je Džejmi dobio glas i ispričao svoju stranu priče, on je iz nepodnošljivog zlikovca započeo svoj put heroja, pokazujući nam svu moć predrasuda i različitih perspektiva.

Treća sezona, koja nam je ukazala na važnost sagledavanja svih uglova jedne priče, bogata je ovakvim i sličnim raspletima i događajima, zbog čega mi ubrzani i ishitreni pad Deneris Targarjen iz osme sezone još uvijek teško pada. Jer, bez obzira na sve, Deneris nikada nije zaslužila epitet “lude kraljice”, ne na osnovu onoga što smo vidjeli. Jer, ako ćemo već nju proglasiti ludom, onda bismo istu stvar morali uraditi i za Egona “Osvajača” Targarjena, i za Stanisa Barateona, a posebno za Tajvina Lanistera… koji je izbrisao jednu kompletnu kuću, koji je u Kraljevoj Luci tokom Robertove bune pobio na desetine i stotine nevinih civila, paleći i pljačkajući sve pred sobom, koji je naredio ubistvo Rejgarove prve žene, Oberinove sestre, i njihovih dvoje male djece, i koji je na Crvenom vjenčanju desetkovao Sjever, ne libeći se da (u seriji) zatre svaki trag Roba Starka, što je epizoda koja će u analima “Igre prestola” ostati kao jedna od najboljih i sigurno najšokantnijih.

Svi ti događaji, te način na koji su ispričani, od Crvenog vjenčanja preko novih otkrića poput onog da Bren može kontrolisati Hodora, da su Šetači smrtni, da je Džon ipak vjeran Straži ili da Deneris govori maternjim jezikom, do nevjerovatnih parova u vidu Arje i Sandora, Brona i Tiriona, te Džejmija i Brijene koji su obilježili ovo vrijeme, stavili su treću sezonu tako visoko na mojoj listi. Ona je, nevezano da li se radi o knjizi ili seriji, ovaploćenje “Igre prestola” i razlog zašto sam se na kraju krajeva i zaljubila u ovu priču.

Ocjena serije: 4.5/5

Sljedeće subote pričamo o Černobilu, utješnoj nagradi koju nam je velikodušno priredio HBO.

Monika Ponjavić / SrpskaCafe.com

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Drama sa tužnim krajem: Radnik ispao nakon penal lutrije

DM

Bundalo za SC: Nije bilo nikakvog obračuna sa Vukanovićem!

AP

NSRS podržala Dodikovu izjavu

DB

Dodik: Svakom novom bračnom paru kredit od 30 000 KM

DB

Srpska priprema Zakon o vantjelesnoj oplodnji

DB

NSRS: Bundalo fizički napao Vukanovića!

DB

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više