Goran Mihajlović
Art

SC Lektira: Ili jesi ili nisi


U drugoj godini novinarskog života objavio sam i prvu književnu kritiku, u časopisu „Krajina“, o zbirci pjesama Mirka Vukovića „Voda iznad nebesa“. Hvalio sam se tekstom u redakciji, pokazivao ga redom svima koji su imali viška vremena i manjka obaveza, pa je kritika naposljetku pala u ruke i Čvori. Koji mi je kroz dan-dva na hodniku rekao da sam malo prećerao sa učevnim, knjiškim izrazima.

Nedugo zatim Čvoro, imenom i prezimenom Goran Mihajlović, objavio je knjigu priča „Sami protiv svih“. Koja me, odmah da rečem, nije oduševila. Ni kupila. Nisam je ponovo čitao i ne znam da li bih danas mislio kako sam mislio tada, ali sam drugu Mihajlovićevu knjigu, „Da smo živi“, proštio nebrojeno puta, uz apendiks da je riječ o jednoj od najboljih proznih knjiga koje Republika Srpska danas ima.

Mihajlovićev dar potvrdio se upravo u toj knjizi, snažno i tiho, vanserijski i nenametljivo, na temeljima andrićevske potrebe za pričom i pričanjem. Nikada mi neće biti jasno kako i na koji način je Čvoro to uradio, ali je uradio: naučio je od Andrića šta je od nobelovca moglo da se nauči, a potom je i sam tim predivom ispleo nekoliko priča od kojih su „Voda vodi, čovjek zaboravu“ i „Malo jesi, malo nisi“ antologijske vrijednosti.

Vanredan osjećaj za kazivanje, pažljivo osluškivanje rečenice, njene melodije i ritma, strpljivo tkanje pripovjednog ćilima – sve to amalgamisalo se u izuzetnu književnu cjelinu, u „osam raznorodnih tematskih cjelina“, koje su u neprestanom dijalogu sa književnom baštinom najveće vrijednosti. Mihajlović se ovom knjigom projavio i potvrdio kao pisac izuzetnog dara, pjesnik koji je od istorije krao male događaje vjerujući da se u njima krije suština.

U priči „Malo jesi, malo nisi“ francuski putopisac Pule prolazi srednjovjekovnom Bosnom u potrazi za istinskim čudom koje pronalazi u magazi mostarskog čudaka Miška Vukašinovića. U ovoj Mihajlovićevoj priči sudarile su se različite pripovjedne strategije, tvoreći nevjerovatnu, fantastičnu kažu blisku poetici lirske fantastike, ali ukotvljene u pripovijedanju andrićevskog tipa.

Pitao sam ga, u jedno jutro, u bašti hotela „Bosna“, koliko je dugo i kako pisao tu priču koja ide u red najboljih priča sa kojima sam drugovao u potonje dvije decenije. Rekao mi je da je priču lako napisao, ali da ga je kraj mučio. Imao je, kazao je, desetak završetaka. Na kraju je izabrao onaj koji mu se najmanje dopadao, a koji je, kako to već obično biva, savršen. Skromno je primio komplimente koji su se prosuli sa svih strana, a onda je otperjao dalje. Danas, 15 godina nakon što smo se sreli u hodniku „Glasa“, znam da je bio u pravu i da sam prećerao sa učevnim, knjiškim frazama. Mihajlović, srećom, nije.

Goran Dakić / SrpskaCafe.com

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


ucitavam...

Možda vas zanima

Kirk Douglas proslavio 103. rođendan (FOTO)

DB

Velika čast: Srpski stručnjak postaje počasni građanin Bolonje

DM

Amelie Lens na narednom Sea Star festivalu

OT

Pretpremijera i pet noviteta od 12. decembra u Palasu

OT

Handkeu uručena Nobelova nagrada za književnost

OT

Kako će u budućnosti izgledati centar Banjaluke? (VIDEO, FOTO)

OT

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više