Izdvajamo

Sjećanje srpskog novinara: Preživio sam pakao “Černobila”!


Iako je do sada snimljeno više dokumentarnih filmova o velikoj katastrofi na sovjetskoj atomskoj centrali krajem aprila 1986. godine, svjetska javnost ovih dana ponovo se sjeća užasa koji je prije ravno 33 godine dobar dio planete doveo na ivicu katastrofe. Za sve je “kriv” TV serijal “Černobil”.

Serija o černobilskoj kaktastrofi je proglašena za najpopularniju u istoriji, a pet nastavaka dobilo je ocjenu 9,6, pa je time serijal bolje ocijenjen i od “Igre prijestola”.

Kako je sve bilo tog proljeća, u tadašnjem SSSR i Černobilu, svjedok je srpski novinar Branko Vlahović, koji je u to vrijeme bio najmlađi akreditovani strani dopisnik u Moskvi. Bila je poslejdnja sedmica aprila i grupa tadašnjih dopisnika iz Jugoslavije se dogovarala kako da zajedno provede praznike. Veteran među nama, vrlo cijenjeni dopisnik Tanjuga, Saša Novačić, predložio je da se ide u Podmoskovlje na Nikolinu goru na izlet.

Prva vijest

– Kada je procurila prva vijest o nesreći odlučili smo da sačekamo službenu informaciju Moskve. Nje, međutim, nije bilo – piše Vlahović za Novosti.

Tek poslije 36 sati pojavila se prva informacija i to na jednoj lokalnoj radio-stanici u Černobilu, gdje je spiker saopštio “o privremenoj evakuaciji stanovništva”. Stanovnici gradića Pripjat su autobusima prebačeni iz grada, a bilo im je zabranjeno da sa sobom nose stvari. Glavni TV kanali i radio-stanice, kao i dnevni listovi, ćutali su. Kada je, međutim, vjetar donio radioaktivni oblak do nordijskih zemalja, potvrđena je vijest da se dogodila nuklearna katastrofa. I tek, 28. aprila, u 21 čas, saopštena je zvanična vijest.

– Na černobilskoj atomskoj centrali dogodila se havarija. Oštećen je jedan od atomskih reaktora. Preduzimaju se mjere za likvidaciju posljedica. Nastradalima se pruža pomoć. Formirana je vladina komisija – saopštio je tada TASS.

Zapadne agencije ubrzo su emitovale, ne samo informaciju o katastrofi, nego i to kako se kreću vazdušne mase zagađene radijacijom.

– U tadašnjoj Jugoslaviji je nastala panika i, sjećam se da su bacane velike količine zelene salate, jer je neko razglasio kako ona najlakše apsorbuje radijaciju. Mi, strani dopisnici smo poslali šture informacije iz Moskve jer, osim kratkih saopštenja, nije bilo detaljnijih izvještaja ruskih medija. Ukrajinske kolege nisu smjele da kontaktiraju sa strancima i kažu ono što znaju – otrkiva Vlahović.

Šture informacije

U takvoj atmosferi niko nije znao koja je prava dimenzija katastrofe. U Kijevu, koji je udaljen svega 110 kilometara od Černobila, ali i drugim gradovima Ukrajine, kao i susjednoj Bjelorusiji, praznovao se Prvi maj.

– Sjećam se TV snimaka kako se ljudi sunčaju na obalama Dnjepra. Navodno, da je lično Mihail Gorbačov, tadašnji generalni sekretar KPSS, naredio da se ne odlaže praznovanje Prvog maja u Kijevu kako se ne bi širila panika – dodaje srpski novinar.

Praznovalo se i u Moskvi. Pravu, podrobnu informaciju o černobilskoj katastrofi novinari su dobili tek sredinom maja od akademika Jevgenija Velihova, koji je kasnije bio direktor čuvenog atomskog instituta “Kurčatova”. On je ispričao kako je, u noći između 25. i 26. aprila 1986, eksplodirao četvrti reaktor.

Sovjetske vlasti su angažovale u toku od tri mjeseca više od 600 000 ljudi koji su učestvovali u saniranju posljedica havarije. U toku 1986. od velike doze radijacije umrlo je 28 osoba. Kasnije je od posljedica radijacije umrlo njih još 19. Među spasiocima je veoma ozračeno 134 ljudi. Tačan broj stradalih u godinama koje su uslijedile nije sa preciznom sigurnošću utvrđen.

Suđenje optuženima za havariju

Na zapaljeni reaktor iz vojnih helikoptera tih dana su bacane vreće sa pijeskom kako bi se ugasio požar, što je još više podizalo prašinu, pa su posade helikoptera, kao i tadašnji sovjetski snimatelji i novinari, gutali radioaktivne čestice. Kasnije su mnogi imali problema sa zdravljem.

– Među prvima koji je bio u Černobilu bio je moj drug, jedan od urednika u agenciji TASS, Vladimir Itkin, koji je, nažalost, kasnije umro, baš kao i mnogi drugi od posljedica radijacije – kaže Vlahović.

Kada su sovjetski stručnjaci i dobrovoljci uspjeli da obuzdaju radijaciju i pokriju oštećeni reaktor “sarkofagom” vlasti su odlučile da pozovu malu grupu stranih dopisnika. Među odabranim je bio i srpski novinar Branko Vlahović.

– I prije nego što smo stigli do centrale, vidjeli smo posljedice radijacije. Visoki borovi i jele su promijenili boju, a grane su požutile. Upozorili su nas da se držimo instrukcija i dali nam dozimetre. Obukli smo zaštitnu odjeću i dežurni personal nas je uvjeravao “da je sve sada pod kontrolom”. Iako je očigledno želja domaćina bila da nam pokaže da su uspjeli da drže pod kontrolom situaciju, ipak nisu skrivali da su posljedice strašne. Sjećam se da su nas u Černobilu ugostili ručkom. Sugerisali su da jedemo što više mliječnih proizvoda i da pijemo crno vino, jer ono navodno pomaže da radijacija izađe iz organizma – dodaje novinar.

Strahote havarije

Poslije posjete atomskoj centrali sjeli su u autobus koji ih je dovezao u grad energetičara Pripjat, koji je udaljen svega tri kilometra od centrale, a 18 kilometara od grada Černobila.

– U Pripjatu je uoči katastrofe živjelo 14 000 ljudi, uglavnom energetičara i članova njihovih porodica. Slike koje smo vidjeli pamtiću dok sam živ… Bile su zastrašujuće. U gradu je bila zastrašujuća tišina bez ikakvog zvuka – niti cvrkuta ptica, niti laveža pasa, a kamoli ljudskog glasa. Na periferiji je bila parkirana mehanizacija koja je korištena za sanaciju katastrofe – prisjeća se Vlahović.

Cijela oblast, koja je imala oko 100 000 stanovnika, bila je sablasna. Kraj zatrovan radijacijom nisu htjeli da napuste samo starci. Ostalo ih je oko 400 u svojim kućama na seoskim imanjima.

– Pod užasnim utiskom vratili smo se u Kijev odakle smo poslali prve izvještaje. Tada nije bilo interneta, pa smo snimljeni materijal slali iz Moskve avionima u zemlju da bi se kasnije objavile potresne reportaže – piše Vlahović za Novosti.

On je bio i u maloj grupi stranih novinara koji su pratili suđenje rukovodiocima černobilske centrale. Sedmog jula 1987. suđenje je počelo u černobilskom Domu kulture, jer je po tadašnjem zakonu sud morao biti u mjestu najbližem onom gdje se dogodio slučaj. Optuženi su bili direktor Viktor Brjuhanov, glavni inženjer Nikolaj Fomin, njegov zamjenik Nikolaj Đatlov, zatim načelnik Odjeljenja četvrtog reaktora Aleksandar Kovaljenko, načelnik smjene Boris Rogožkin i državni inspektor Državnog nadzora atomske energetike Jurij Lauškin.

Rukovodstvo i operatore optužnica je teretila da su uprkos instrukciji o korištenju reaktora izveli eksperiment koji je doveo do eksplozije. Nekoliko dana kasnije, 28. jula 1987, Brjuhanov, Fomin i Đatlov su osuđeni na po deset godina, Rogožkin na pet, Kovaljenko i Lauškin na po tri godine.

Što su godine više prolazile, krov na “sarkofagu” je počeo da trune i propušta radijaciju. Zato je rukovodstvo u Kijevu organizovalo međunarodnu pomoć za trajnu sanaciju te atomske centrale, koja je definitivno prestala da radi 15. decembra 2000. godine

Gorbačov

Otac “perestrojke”, takozvanih sovjetskih reformi, Mihail Gorbačov zajedno sa suprugom Raisom posjetio je Černobil tek 23. februara 1989. Moskovski mediji su tome dali veliki publicitet, jer je to “bio dokaz koliko se on brine za sudbinu ljudi koji su postradali prilikom saniranja černobilske katastrofe”.

TV serija bez premca

Producenti aktuelnog serijala emitovali su “Černobil” na 33. godišnjicu katastrofe u toj nekadašnjoj sovjetskoj, sada ukrajinskoj atomskoj centrali. Na poznatom sajtu Internet Movie Database (IMDb) sastavljen je spisak od 250 najpopularnijih filmova, a “Černobil” su gledaoci ocijenili najvišim ocenama. Posljednji nastavak serije u Americi će biti emitovan sutra.

Ko je kriv?

I poslije tri decenije, Aleksandar Kovaljenko, koji je nakon katastrofe, do 1988. bio zadužen za informacije, a potom bio zamjenik direktora černobilske atomske centrale, ubijeđen je da je za tragediju u Černobilu bilo krivo rukovodstvo elektrane. Tvrdio je da konstruktori reaktora nisu odgovorni za katastrofu.

Bjelorusija

Najviše stradalih od radijacije bilo je u Bjelorusiji. Atomska centrala nalazi se, naime, na svega dvadesetak kilometara od te zemlje.

Turisti

Kada su mnogi pomislili da černobilska katastrofa odlazi u zaborav, pojavile su se turističke agencije. One, naime, nude znatiželjnima odlazak na mjesto najveće svjetske katastrofe s kraja 20. vijeka.

Novosti

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Borac i Široki Brijeg odigrali neriješeno

SA

Pariz: Uhapšene 163 osobe (VIDEO)

SA

Gradonačelnik Vukovara: Od Srbije očekujemo priznanje i pokajanje

SA

Zemljotres u Albaniji, tresao se i region (FOTO)

SA

“Orlovi” preko Češke do četvrtfinala EP

SA

Bojan Jovanovski u ponedjeljak na ispitivanju

SA

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više