Izdvajamo

Monika Ponjavić: When they see us – Kolektivnost identiteta


“When they see us” je dramatizacija događaja iz 1989. godine, kada je grupa muškaraca optužena za brutalno silovanje žene.

Da budem još preciznija, kada je grupa od pet afro-američkih i latino tinejdžera, od kojih je najstariji imao samo šesnaest godina, optužena za silovanje dvadesetosmogodišnje bijele žene u njujorškom Central Parku 1989. godine. Stavljam “učesnike” ovog događaja u vrlo jasan kontekst rase i godina, jer sve u njemu je tada bilo svedeno na pitanje rase, a godine oduzete žrtvama, jer svi u ovom slučaju bili su žrtve sistema, godine koje nikada neće biti vraćene niti nadoknađene, stvaraju osjećaj mučnine u želucu onih koji su smogli snage da pogledaju posljednje djelo Ave Duvernej (Ava DuVernay).

Netfliksova miniserija (da, u miniserijama je izgleda budućnost) je premijerno prikazana 31. maja ove godine i napravila opštu pometnju, ne samo zato što je iznova otvorila teške američke rane, upirući prstom u najgore što nam ova obećana zemlja može ponuditi, nego i zato što je na čistac istjerala pravdu koja je za mnoge jednostavno došla prekasno. Za sve one koji nisu upućeni, takozvani “Slučaj trkača iz Centralnog parka” (Central Park jogger case) rezultovao je optužbom i osudom petorice tinejdžera, takozvane “Petorke iz Central parka” (Central Park Five), za zločin koji nisu počinili. Kevin Ričardson (Asante Blackk/Justin Cunningham), Antron Mekrej (Caleel Harris/Jovan Adepo), Jusuf Salam (Ethan Herisse/Chris Chalk), Rejmond Santana (Marquis Rodriguez/Freddy Miyares) i Kori Vajz (Jharrel Jerome), imena su koja se moraju zapamtiti. Imena žrtava koje su, u besramnoj, nemarnoj i neodgovornoj policijskog istrazi, punoj predrasuda i ksenofobije, na zatvor, uz pomoć nesavjesne policije, osudile dvije žene – Linda Farstajn (Felicity Huffman) i Elizabet Lederer (Vera Farminga).

Dvije žene koje su tokom istrage u potpunosti bile svjesne činjenice da nemaju niti jedan čvrst dokaz da su upravo ovih pet dječaka počinili zločin za koji se terete. Ništa takvoj tvrdnji nije išlo u prilog, ni fizički dokazi, ni DNK, ni žrtvino svjedočenje, ni svjedoci sa mjesta događaja… ništa. Ipak, u ogromnoj želji da se neko okrivi, bilo ko, dvije tužiteljice odlučile su zanemariti i prilagoditi dokaze svojoj viziji stvari na uštrb žrtve, Triše Mejli (Alexandra Templer) i na uštrb života dječaka čiji su životi te kobne noći zauvijek uništeni.

Spora pravda o kojoj govorim na početku prethodnog pasusa odnosi se na posljedice koje je serija za sobom ostavila – obje žene su, nakon trideset godina, ponavljam, trideset godina, konačno dobile ono što ih spada. Linda Farstajn, koja se odrekla karijere u pravu i usmjerila na pisanu riječ, radeći kao priznati autor, je izgubila podršku izdavača, dok je Elizabet Lederer izgubila poziciju predavača na Kolumbiji.

Iako je riječ o jednoj vrsti pobjede, koja svjedoči o snazi Netfliksa, ali i televizije i filma kao medijuma, ona je ipak na površinu isplivala sa određenom primjesom licemjerstva (posebno američkog društva), uzevši u obzir da je nevinost ovih nesrećnih dječaka dokazana prije sedamnaest, ponavljam opet, sedamnaest godina, kada je Matijas Rejes (Reese Noi) u javnost izašao priznanjem da je on, a ne “Petorka”, napao, silovao i pretukao Trišu Mejli. Bilo je neophodno trinaest godina i jedan susret (između Rejesa i Vajza koji su različite kazne služili u istom zatvoru) kako bi istina izašla na vidjelo i još dodatnih sedamnaest godina i četiri epizode Netfliksove serije kako bi Farstajn i Lederer konačno bile prokazane od strane društva u zemlji koja se diči svojim pravnim sistemom, svojim demokratskim uređenjem i jednakom, demokratičnom prilikom za sve.

Impresiorniran Vajzovom odlukom da nikada ne prizna zločin za koji je optužen, bez obzira na činjenicu što je on, kao najstariji i jedini punoljetan od “Petorke”, kaznu služio u zatvoru za odrasle, gdje je većinu vremena proveo u samici kako bi preživio, Rejes je, nakon susreta sa Vajzom, odlučio da prizna jer je već bio osuđen na doživotnu robiju. To, samo to i ništa drugo, nikakvi pravni sistemi, uređenost zapada ili nešto treće, nije dovelo do oslobađanja optužbe i sapiranja ljage sa imena ovih dječaka. Odluka Ave Duvernej da, u odličnoj strukturi serije, posljednju epizodu (čiji je nagli, pojednostavljeni i nespretan kraj, koji je čak djelovao nedovršen, moja jedina zamjerka) posveti strašnim, užasavajućim iskustvima Korija Vajza, tretirajući je na momente kao san, bio je posljednji udarac u stomak publike. Ekstreman i esktremno bolan.

Jednako bolna je i prva epizoda, ona koja nas uvodi u priču, u ono što se zaista desilo, sa jedne strane, i formiranje novog narativa, sa druge. Ona nam je postala prozor u jedan strašni svijet u kojem smo gledali bespomoćne dječake koji su, često protivzakonito bez pratnje svoje porodice, bili podrvgavani intenzivnom, brutalnom ispitivanju koje je od njih tražilo ne samo da priznaju nešto što nisu uradili nego i da na sebe preuzmu ulogu svjedoka nečega što nisu vidjeli, optužujući pri tom druge dječake koje nikada nisu ni upoznali, a sve za lažno obećanje da će po priznanju biti pušteni svojoj kući. Prevareni, zastrašivani, maltretirani, stigmatizovani tokom jedne noći neke davne 1989. godine, ovi dječaci su, kroz niz međusobno povezanih košmarnih događaja, bespovratno, zauvijek osuđeni na kolektivni identitet “Petorke”. Oni su tada, sada i zauvijek, bez obzira na sve, “Petorka iz Centralnog parka” i kao takvi su, pored svoje etničke i religijske pripadnosti, boje kože i roda, dobili još jednu etiketu, ni krivi ni dužni.

Iako se serija intenzivno fokusirala na sistemski rasizam u Sjedinjenim Američkim Državama, ona je u nekom sljedećem, suptilnijem sloju čitanja zapravo snažan vapaj koji nastoji dati glas svim vrstama obespravljivanja, iako sve one imaju isti korijen. Uzrok je isti, ali način na koji se materijalizuju je nešto drugačiji. Gledajući kako siromaštvo koje dovodi do neadekvatnog advokata ili majke koje, usljed tog istog siromaštva, nisu u mogućnosti da posjete svoje dječake u zatvorima ili roditelje koji, u opštoj bespomoćnosti pred licem autoriteta, čiji je zadatak valjda prije svega da zaštiti, hrabre svoju djecu da potpišu lažna priznanja i svjedočenja kako bi mogli napustiti stanicu, kako bi mogli konačno otići u toalet, nešto pojesti, možda odspavati i svježe glave posložiti situaciju i iznaći najbolje rješenje, bilo je ravno hororu.

Posebno uzevši u obzir izvođenje mladih glumaca, čije se godine gotovo podudaraju sa godinama likova koje igraju, mladih glumaca koji su, svi do jednog, besprijekorni. Bila je neophodna hrabrost, velika hrabrost da se ova priča iznese na ovako autentičan način, ne samo glumaca, nego kompletne ekipe koja je radila na ovom djelu i na tome im treba čestitati i biti zahvalan, jer ovo je jedna od onih priča čija je važnost u današnjem svijetu, svijetu u kojem je ksenofobija skoro jača nego ikad i gdje se različitost ne prašta, krucijalna.

Gledajući ove strašne događaje, ove velike nepravde, kako se raspetljavaju na malom ekranu, jedan je od onih trenutaka kada niste sigurni da li biste radije plakali ili vrištali. Ili, u mom slučaju, i jedno i drugo.

Ocjena: 4.5/5

Monika Ponjavić /SrpskaCafe.com

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Zbog ubistva Damira Ostojića “Šijana” uhapšen Srećko Trifković

GC

NBA od naredne sezone na TV Areni Sport, od pet do osam utakmica sedmično

GC

Britanski milijarder Mittal uhapšen u Lukavcu

GC

Korn predstavio spot za najnoviji singl (VIDEO)

SD

Usvojena odluka o privremenom finansiranju institucija BiH

OT

“Plan bjekstva 3” u Palasu: Stalone i Bautista u akciji spašavanja

OT

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više