Art

SC Lektira: Ljudi, oprostite mu, on (ne) zna šta čini


Beogradska izdavačka kuća “Lingva Franka” objavila je Saramagovo “Jevanđelje po Isusu Hristu” 1999. godine. Ako se ne varam, bio je to ujedno i prvi prevod nekog Saramagovog romana na srpski jezik. Nije dugo vremena prošlo, a “Lingva Franka” je nestala sa srpske izdavačke mape, a Saramago je i kod nas postao ono što je odavno u svijetu – ljuti klasik dvadesetog (i prvog) vijeka.

“Jevanđelje” sam te godine slistio u dvije noći, jer sam morao da ga vratim pod devizom “hitno”, a potom sam se i sam dao u potragu za primjerkom koji će biti samo moj. Ali, to nije bio laganini posao. Roman je uskoro objavljen u Sarajevu, ali bio je to budibogsnama prevod, prepun jezičkih vratolomija čiji je jedini zadatak bio da bošnjački jezik odvoji od srpskog, što će reći da je za Portugalca tu malo ko mario.

“Laguna” je konačno uradila veliki posao i Saramago je stigao u velikom stilu, kako i zaslužuje. Štampano je, konačno, “Jevanđelje”, ali i “Stoljeće u Alentežu”, “Pećina”, “Udvojeni čovjek”, “Zapis o pronicljivosti”, “Sljepilo”, “Godina smrti Rikarda Reiša”, “Sedam Sunaca i Sedam Luna” i još desetak naslova. Teško je među remek-djelima izabrati najbolje. Ma koliko volio “Jevanđelje”, toliko, ako ne i više, volim “Udvojenog čovjeka”, “Stoljeće u Alentežu” i “Sedam Sunaca i Sedam Luna”.

Sa druge strane, “Jevanđelje po Isusu Hristu” je Saramagu donijelo dosta problema, jer Sveta Kurija ne voli kada joj se neko pača u poslove, a pogotovo ne voli kada to radi neko ko je beskrajno talentovan i ciničan. A Saramago jeste sve to, ali i mnogo, neuporedivo mnogo više. I stoga čovjek mora da se prikloni upravo “Jevanđelju”, jer malo šta na ovoj zemlji treba ljubiti toliko strasno kao one koji sa osmijehom cinika zabadaju trn u zdravu hrišćansku nogu.

Saramago je pisac kritičnih, radikalnih situacija. Na toj matrici su nastali “Sljepilo” u kojem svi iznenada gube vid, potom “Zapis o pronicljivosti” koji govori o parlamentarnim izborima na kojim većina populacije ostavlja nepopunjene glasačke listiće, na koncu “Smrt i njeni hirovi”, roman posvećen smrti koja prestaje da pohodi ljude. Nešto od tog radikalizma postoji i u “Jevanđelju”, ali nije postavljeno u prvi plan.

“Jevanđelje” govori, u najvećem svojem dijelu, o Hristovim godinama koje nisu zabilježene u Bibliji. To je roman koji boga, “starog krvnika”, prikazuje kao političko biće koje će učiniti sve da bi pobijedilo na izborima. To je roman koji Hrista vraća među ljude. To je, na koncu, roman u kojem otac svjesno žrtvuje sina u beskonačnoj političkoj igri moćnih, a onih tridesetak stranica razgovora između boga i đavola, razgovora u čamcu, razgovora kojem i sam Hristos prisustvuje, ide među najsnažnije slike koje je moje oko ikada pročitalo.

Hristos prekasno shvata da je do krsta doveden na prevaru. A ako Hrist nije mogao da se nosi sa bogom, kako ćemo onda tek mi?

Goran Dakić/SrpskaCafe

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Kreće ono pravo: Odbojkaši Srbije mjerkaju četvrtfinale EP

DM

Uhapšeni sat i po nakon što su opljačkali kladionicu

DM

Neredi u Francuskoj: Policija uhapsila najmanje 30 ljudi

DM

Djevojčice žive izgorjele, državljaninu BiH doživotna robija za smrt tri osobe

DM

Zvanično otvoreni 47. Književni susreti na Kozari

DM

Za ponos: Brčanka i Bilećanka u najboljem timu Evropskog prvenstva

DM

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više