Kultura

SC Lektira: Mađarski za sve uzraste


Bruka zaista ponekad živi dovijeka. Prije nekoliko godina Švabo me pitao da li sam čitao roman Šandora Maraia „Sveće gore do kraja“. Ne, odgovorio sam nadmeno, nisam čitao Maraia, a vala ga i ne bih čitao, jer kakav je sad pa to naslov? Suviše me podsjeća na Hoseinijeve planine koje odjeknuše, a to nije ni za plaže, da se poslužimo slovenskim genitivom. Zaboravi na Mađara, završio sam kraću raspravu sa Švabom, i podijeli karte.

Nekoliko godina kasnije iz Dalja pirim do Osijeka sa Đorđem Nešićem. Pokazuje mi mjesta davnih okupljanja i divnih pijanki. Pretresamo trista tema među kojima su, dabome i knjige. On je na granici, dio je te kontaktne književnosti, i pitam ga da li ima šta da preporuči. Nešić kao iz topa pred mene zblanutog postavlja ponudu – „Sveće gore do kraja“ Šandora Maraia. To je, dodaje on, remek-djelo mađarske proze, obavezna lektira, pjesma nad pjesmama.

Stidljivo progutam samoga sebe i obećam da nikada više neću izletati pred rudu vlastitog samopouzdanja. Potražim Maraia, pamtim korice i izdavača – beogradska „Narodna knjiga“ koja je u drugoj polovini devedesetih godina bila ono što je danas „Laguna“, ako ne i više od toga. Tek, hoćeš đavla, Maraia kao za inat – nigdje! Nema ga ni u „Ramajani“, ni Igor ne može da ga nabavi, a to su već podaci koji govore sve o svemu. Roman sam našao tamo gdje sam se najmanje nadao, gdje nisam mislio ni razglednicu da kupim – na banjalučkom Sajmu knjige.

„Sveće gore do kraja“ počinje u usamljenom dvorcu u kome stari general dobija poruku i počinje da se sprema da dočeka druga iz djetinjstva i sa školovanja, nerazdvojenog prijatelja s kojim je drugovao sve do dolaska žene koju su obojica poželjela. Sreću se nakon četrdeset godina, a ona koja ih je u mladosti razdvojila sada je mrtva. Počinje priča o prošlosti, o ljubavi i prijateljstvu, o mržnji i izdaji.

U romanu nema velikih rečenica. Pripovijedanje je mirno, staloženo, racionalno. Ni nalik onom pripovijedanju koje se često dovodi u vezu sa Maraiem, a to su, prije svega, Man i Kafka. Nema kafkijanskih apsurda, nema manovskih analiza i sinteza. Pričanje podrazumijeva mirnu maticu, bez prevelikih virova i talasa koji razbijaju jednolični, ali monolitni tok. U toj jednostavnosti je sva Maraieva snaga i sugestivnost koja, u konačnici, govori i o izgubljenom, multinacionalnom i multikulturalnom, atmosferom društva austrougarske monarhije.

Marai je objavio 46 knjiga, mahom romana, a „Sveće gore do kraja“ smatraju se njegovim najboljim djelom, pred „Esterine zaostavštine“. Nesrećno odabran naslov nije najbolji mamac za kapitalce, priznajem, ali se krupna riba svakako rijetko peca. „Sveće gore do kraja“ pripada onoj grupi romana pored kojih mnogi i mnogo prolaze ne primjećujući ga, a on bi trebao da se nalazi na prvoj ili drugoj polici svake bolje opremljene porodične biblioteke. Mislio sam da je Petefi najbolji Šandor. Daleko je od toga.

Goran Dakić / SrpskaCafe

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Partizanu “samo” bod protiv AZ Alkmara

GC

Simbol Londona na No Sleep Festivalu: Fabric slavi jubilej u Beogradu uz Bicep i Mind Against!

GC

Povratak “Gospodara prstenova” Novom Zelandu donosi milione

GC

Šulić će biti predložen za potpredsjednika NSRS

GC

Kolinda otkrila spomenik fratru koji je prijavio partizane Nijemcima

DB

Dokumentarac “Leaving Neverland” kandidat za nagradu Emmy!

DB

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više