Izdvajamo

SC Lektira: Razoreni svijet Borislava Pekića


Na policama nevelikog ormara u ujakovom dnevnom boravku nalazi se tridesetak knjiga iz edicije “Reč i misao” i dva, ko zna kada i kako nabavljena, kompleta – Gi de Mopasana i Oldusa Hakslija. Nalazi se tu i nekoliko posebnih izdanja, poneki Dučić i poneki Andrić, a u ćošku druge police i knjiga na čijim tvrdim tamnim koricama piše “Besnilo”.

Uzimam knjigu neobičnog naslova i zatvaram se u burazovoj sobi u kojoj je hladovina najupornija. Pažljivo razgledam skice londonskog aerodroma, čitam nekoliko medicinskih pasusa u kojima se opisuje priroda rabdovirusa, trudim se da pratim piščevu filozofsku misao u raspravi koja, kako mi se čini, niti je filozofska niti je književna.

I dok pokušavam da shvatim gdje je i zašto Pekić pronašao bijesnoga psa kod Homera, ne vidim malj koji pisac drži u ruci i kojim će me tresnuti nakon dvadesetak stranica tolikom žestinom da se više nikada ne oporavim. Nakon toga sam pročitao “Besnilo” desetak puta i uz Selimovićevu “Tvrđavu” to je roman kojem sam se najviše divio i kojem sam davao prednost u odnosu na sve što je na srpskom jeziku napisano.

U knjizi Mila Gligorijevića “Građevina životipisa” Pekić govori o tome kako se i koliko spremao za pisanje “Besnila”, romana globalne katastrofe, zapravo savršeno zamišljene i realizovane antiutopije. Biološka varijanta katastrofe Pekiću se učinila kao najbolje rješenje, jer ona ima “relativno duži dramski razvoj”. Na istim stranicama Gligorijevićeve knjige potvrdiće se, još jednom, tipična pekićevska analiza teme i motiva i to u onom trenutku kada Pekić objašnjava zašto je odabrao baš besnilo iz grupe “egzotičnih” bolesti.

Od samog početka “Besnila” jasno je da Pekić piše žanrovsku prozu, netipičnu za srpsku književnost, ali i te kako tipičnu za njegov opus, odnosno za njegovu prozu koju je gotovo nemoguće teorijski precizno klasifikovati. Ladlam i Forsajt su bili mogući modeli na osnovu kojih je nastala priča o hororu na londonskom Hitrou, dok bi se u najboljem Kingu mogao pronaći uzor pripovijedanja te priče koja uvijek ima više nivoa i koja se uvijek kida u najzanimljivijim trenucima.

Žanrovski uzori su jasni i to Pekić ne krije. Priču je oblikovaj majstor koji je proučio žanr u njegovim najboljim izdanjima, ali kod Pekića žanr nikada nije samo to. Mitske strukture i dvostruka, odnosno trostruka kodiranja, gotovo ironična, čine “Besnilo” vrhunskom prozom koja je podjednako zastrašujuća u svim vremenima i na svim meridijanima. Jer, kako zapisa Pekić u svojevrsnom prologu romana, “Besnilo” jeste fikcija u onolikoj mjeri koliko je moguća izvjesnost događaja koji su se desili na Hitrou. Danas je bar jasno da ono što se prije tri decenije činilo kao fikcija prvog reda već sutra može da odjekne kao stvarnost u kojoj će nestati svijet.

G. Dakić/Srpskacafe

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Borac i Široki Brijeg odigrali neriješeno

SA

Gradonačelnik Vukovara: Od Srbije očekujemo priznanje i pokajanje

SA

Zemljotres u Albaniji, tresao se i region (FOTO)

SA

“Orlovi” preko Češke do četvrtfinala EP

SA

Kreće ono pravo: Odbojkaši Srbije mjerkaju četvrtfinale EP

DM

Uhapšeni sat i po nakon što su opljačkali kladionicu

DM

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više