Životinje kao da su znale šta će se desiti. Prije nego što se tlo zatreslo, nebo se smračilo, zaduvao je vjetrić i ptice su poletjele sa drveća.
Ovim riječima je legendarni fudbaler banjalučkog Borca Muhamed Ibrahimbegović Fišer opisao trenutke koji su prethodili jednom od najtežih i najtužnijih momenata koje je Banjaluka doživjela u svojoj istoriji – razornom zemljotresu 27. oktobra 1969.
Taj ponedjeljak ostao je zapamćen i pola vijeka kasnije, a Ibrahimbegović se sjeća mnogih detalja.
– Prvo podrhtavanje tla bilo je u nedjelju i taj dan bila je utakmica Borca i Trešnjevke, da bi sutradan, u 9.11, bio onaj glavni zemljotres. Sve se jako zatreslo i sasvim je normalno da se kod ljudi javi strah u takvim situacijama. Nije nimalo ugodan osjećaj kada ti se tlo trese pod nogama – počeo je priču Ibrahimbegović.
On je dodao da, uprkos svemu, nije bilo haosa i panike:
– Situacija je bila teška, ali vrlo brzo je uspostavljeno da grad funkcioniše. Dijeljeni su svjež hljeb i voda, a prvih desetak dana bili smo u šatorima dok je trajalo podrhtavanje.
Gradski stadion u Banjaluci prošao je bez oštećenja, dok neke građevine nisu izdržale.
– Na stadionu su tada još bile drvene tribine pa nije bilo oštećenja, ali je zato zgrada ‘Titanik’ pretrpjela velika oštećenja. Objekti u Gospodskoj ulici takođe su ozbiljno stradali pa smo dugo vremena tom ulicom hodali ispod skela dok su trajale sanacije – prisjetio se Fišer, koji je tada ima 16 godina.
Uplašio se, kaže, ali najviše za majku. Živjeli su u Obilićevu, kuća je izdržala potrese, jedino se dimnjak srušio.
U najjačem zemljotresu koji je ikad pogodio BiH život je izgubilo 15 ljudi, hiljade su ostale bez domova, materijalna šteta je bila nesaglediva.
Ljudi su u kratkom periodu izgubili sve, kaže Fišer, ali nisu klonuli duhom.
– Crveni krst je tada bio odlično organizovan, niko nije ostao bez pomoći i podrške – ispričao je nekadašnji napadač banjalučkih “crveno-plavih”.
Fišer je dodao da je sve vrlo brzo obezbijeđeno, niko nije ostao bez hrane, pića i krova nad glavom:
– Reći će, evo ga još jedan jugonostalgičar, ali ljudi koji duže vrijeme nisu mogli da se vrate u svoje domove besplatno su dobijali kamp kućiće u kojima su mogli normalno da žive dok se ne vrate pod svoj krov. Mislim da je više od 1 000 kamp kućica tada podijeljeno u Banjaluci, svako naselje imalo je bar petnaestak kućica sa vodom i električnom energijom. Znam to jer sam u to vrijeme bio električar i priključio sam struju u mnoge od njih.
Bilo je to vrijeme velikog straha i šoka, navodi Ibrahimbegović, ali ne i beznađa, jer Banjalučani nisu bili sami.
– Bila je to solidarnost u pravom smislu između ljudi, opština i svih struktura. Bio je to težak period za sve nas, ali bez obzira na to koliko velika muka bila, lakše je kada znate da niste sami, a Banjaluka tih dana nije bila sama – završava Ibrahimbegović.
Nezavisne novine
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.