Zdravlje

Kako se traume predaka prenose na sljedeće generacije?


Šta se događa kada jedan vojnik doživi traumu? Ili kada žena preživi silovanje? Gdje se “arhiviraju” sve traume naših predaka i da li ikada nestaju iz našeg genetskog koda?

Institu za psihijatriju „Maks Plank” u Minhenu već godinama istražuje “epigenetsko nasljeđivanje”, odnosno način na koji akumulirana iskustva tokom života roditelja utiču na gene njihovog potomstva i kakvu ulogu to može da ima u razvoju djece, piše Dojče vele.

Pojam epigenetika sastoji se od reči genetika i epigeneza, odnosno razvoj živog bića. Kao svojevrsna veza između uticaja okoline i gena, epigenetika istražuje pod kojim okolnostima koji gen postaje aktivan ili neaktivan. To se naziva regulacija gena.

Kako nastaju traume i koje bolesti kod budućih generacija mogu time biti uzrokovane u razgovoru za DW objašnjava profesor Alon Čen, direktor i naučni saradnik Instituta za psihijatriju „Maks Plank”.

DW: Koja je razlika između stresa i traume?

Alon Chen: Postoji mnogo različitih vrsta stresa. Postoji lagano opterećenje koje može postati hronično. Na primjer ako smo uznemireni na poslu ili smo zaglavljeni u saobraćaju svaki dan. Takvi faktori, koji izazivaju stres, mogu povećati podložnost depresiji. Ali to ne stvara traumu koja bi pokrenula posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Za to moraju postojati snažne i akutne traume. To je slučaj, na primjer, sa silovanjima, nesrećama ili ratovima. Od toga se pacijenti uglavnom oporavljaju nakon nekoliko nedjelja i mogu da se vrate u normalan život. No ako se simptomi pojave i nakon mjesec dana, govorimo o PTSP-u. Neki ljude imaju iste simptome čak i nakon 40 godina.

Kakvi su to simptomi?

Tipični simptomi su problemi sa spavanjem i noćne more. Pacijenti pate od anksioznosti i često imaju problema sa koncentracijom. Osim toga, plašljivi su. Na primjer, brzo se trznu ili poskoče kada čuju glasan zvuk. Osobe koje pate od PTSP-a često imaju problema s procijenom rizika. Generalno, ti ljudi nisu u mogućnosti da pravilno funkcionišu u svakodnevnom životu.

U svojoj aktuelnoj studiji otkrili ste da trauma može dovesti do epigenetskih promjena. Kako uopšte funkcioniše epigenetika?

To je relativno novo područje. Kada govorimo o epigenetskim promjenama, ne mislimo da se slova DNK, odnosno njihov redoslijed, mijenja. Jer, epigenetika nadilazi genetiku. Radi se o hemijskim promjenama koje utiču na ono na šta se DNK na kraju prevodi. Kroz taj proces nastaju proteini u našem tijelu, uključujući i one u našem mozgu. Proteini su funkcionalne jedinice koje u biti obavljaju pravi posao. Na primjer, oni određuju koje su nervne ćelije manje ili više aktivne, a to u na kraju krajeva utiče na naše ponašanje.

Kako genetski prenosimo iskustvo na naše potomstvo?

Baš kao i DNK, takozvani “epigenetski potpis” prenosi se na sljedeće generacije. Trenutno se taj “epigenetski potpis” može pratiti do treće generacije. Na primjer, kada pogledamo treću generaciju preživjelih Holokausta ili unuke vojnika Drugog svetskog rata, još uvijek vidimo epigenetske tragove traume. To na kraju dovodi do toga da su ti ljudi anksiozniji ili skloniji bolestima koje su povezane sa stresom.

Još uvek nije jasno kako se tačno epigenetske promjene nasljeđuju, jer ulogu igraju mnogi faktori. Ukoliko je na primjer majka izložena velikom stresu ili je naslijedila epigenetski potpis svojih roditelja, to mijenja način na koji se bavi svojom djecom. Pored toga, faktori iz okoline igraju jednako važnu ulogu u razvoju djeteta kao i nasljedstvo. Zbog toga i jeste tako teško razumjeti sve mehanizme.

Kako pacijenti s PTSP-om mogu da se liječe?

Osobe koje pate od PTSP-a danas mogu da uzimaju lijekove ili da traže psihoterapiju. Međutim, obje te metode su samo djelimično efikasne u liječenju te bolesti. A potreba je ogromna. Da bismo razvili nove vrste tretmana, moramo prvenstveno razumjeti mehanizme. Moramo shvatiti šta se tačno događa u mozgu, koji su tačno geni uključeni i koje epigenetske modifikacije dovode ljude do većeg rizika od bolesti. Tek tada možemo razviti metode liječenja ili metode koje će spriječiti da oni koji su pogođeni razviju post-traumu. Tada bismo mogli i dovoljno rano da vidimo da li je osoba posebno ranjiva za razvijanje PTSP-a i da kažemo, na primjer, da je ne treba slati u Avganistan u vojsku.

Da li epigenetske promjene nestaju nakon uspješnog liječenja?

Za sada ne znamo da li se epigenetske karakteristike mijenjaju nakon oporavka. Ili eventualno ukoliko ih nešto blokira, i da li se opet aktiviraju ukoliko osoba doživi drugu traumu.

Čak i kad je embrion u majčinoj utrobi izložen stresu, to mijenja njegove epigenetske osobine.Ta osoba i dalje može normalno da raste i to ne primjećuje, ali u trenutku kada je izložena traumi, epigenetski potpis postaje presudan.

DW

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


ucitavam...

Možda vas zanima

Srpkinje zgromile Albaniju sa 105 razlike!

DB

Naučnici kažu: Za duži život čitajte knjige

DB

Srbija neriješeno sa Ukrajinom, sljedeća stanica baraž

DB

Brzi test: Pijete li dovoljno vode ili ne?

DB

Italijanski advokat: Zastupaću srpske žrtve NATO bombardovanja

DB

Računica: Kako Srbija može da se domogne Evropskog prvenstva?

DB

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više