Film

Monika Ponjavić: Fleabag – Osmijeh. Šarm. Idemo.


Razbijanje četvrtog zida nikada nije bilo zabavnije nego kao onda kada to radi Fibi Voler-Bridž (Phoebe Waller-Bridge) u ulozi Flibeg (Fleabag). Niti bolje.

Naravno, riječ je o britanskoj seriji “Fleabag”, komediji iz prvog lica žene (Flibeg) o njenim privatnim problemima, koju možemo prevesti kao “otpad”, “smeće” ili “loš čovjek”, mada ni tada taj prevod ne bi bio toliko precizan. Stoga, zvaćemo je prosto Flibeg (i djelo i njenog glavnog lika), jer u ovoj genijalnoj seriji rijetko ko ima ime, kao na primjer Kler (Sian Clifford) i Kler (Christian Hillborg). Ostali su: The Priest (Andrew Scott), Arsehole Guy (Ben Aldridge), Boo (Jenny Rainsford), Bus Rodent (Jamie Demetriou), Hot Misogynist (Ray Fearon), Bank Manager (Hugh Dennis) i tako dalje.

Razbijanje četvrtog zida – obraćanje direktno publici – nije ništa novo u svijetu televizije ili filma, a tek pozorišta iz kojeg je ovaj postupak i potekao, međutim, ovdje je on ravan jednoj maloj revoluciji, jer Voler-Bridž čin često nelagodne intimnosti pretvara u čisto djelo umjetnosti. Bez toga, “Fleabag” bi bila jedna druga serija, ni u pola dobra.

Prva sezona, koja se desila prije tri godine (a kao nasljeđe monodrame), uvela nas je u svijet glavnog lika, pa samim tim i u svijet seksa koji Flibeg koristi kao odbrambeni mehanizam u procesu žaljenja za svojom tragično preminulom najboljom prijateljicom Bu. Ako ste gledali prvu sezonu onda znate da Flibeg nema prijatelje, to jest nema nikoga osim članova svoje porodice – otac (Bill Paterson), sestra (Sian Clifford), zet (brett Gelman) i maćeha/kuma (Olivia Colman) – te brojnih ljubavnika koji su, kako nam kaže odlična montažna sekvenca koja pokriva dobar dio onoga što se zbivalo proteklih 371 dan, 19 sati i 26 minuta, sada stvar prošlosti. Flibeg je okrenula novi list. Scenario, napisan kao dramski tekst koji se izvodio (i izvodi) u pozorištu, ovdje funkcioniše na svim nivoima, čak možda i bolje, jer nas krupni kadar karakterisičnog lica Fibi Voler-Bridž u momentima njenih ispovijesti uvlači dublje u priču, ne dozvoljavajući pri tom skretanje pogleda i bijeg od realnosti situacije. Voler-Bridž koristi kameru kao sredstvo putem kojeg bi priznala, otkrila onaj dio sebe koji ne otkriva nikome (osim nama) i podijelila svoju agoniju i bol, ali i kako bi se našalila, dala sarkastičan komentar i zakucala nas za zid pri tom konstantno flertujući. Sa kamerom ili sa nama, nebitno je. Na taj način, publika je zauvijek kupljena i potpuno uvučena u čaroliju njenog postojanja (uzbuđenje zbog toga što nam dopušta da uđemo u njen intimni svijet i da razumijemo motivaciju je samo jedan primjer), zbog čega svaki preokret, svaki zaplet doživljamo tako snažno, tako lično.

Ta snaga nikada nije bila jača nego u četvrtoj epizodi druge sezone, kad nam je Voler-Bridž dokazala da je sazrela i da joj je potpuno jasno u kom pravcu razvoj njenih likova i ove priče ide. Rijetke su situacije u kojima bez rezerve možemo reći da je druga sezona bolja od prve (“Succsession”, “Dark”, “Mindhunter”, da nabrojim nekoliko). Ovdje je to prosto neupitno i neuporedivo. Dva su razloga za to. Prvi, oslobađanje iskarikiranog prikazivanja likova (u prvoj sezoni su gotovo svi karikature), a drugi je Endrju Skot (Andrew Scott), katolički sveštenik koji je došao kao iskupljenje za sve muške likove prve sezone koji su, baš kao i naša heroina, odslikavali naziv serije, često vrlo doslovno.

Ovakva odluka – prikazivanje muškaraca u novom, pozitivnijem svjetlu – itekako ima veze sa ljubavi, jer ovo jeste naposlijetku ljubavna priča, kako nam Flibeg i kaže u sceni koja otvara drugu sezonu, dok u kupatilu ispred ogledala briše krvavi nos. Ta rečenica postavila je modus sezone i njenu atmosferu koja je, za razliku od prve, na oprečnoj strani, jer ako je druga o ljubavi, a jeste, onda je prva bila isključivo o seksu. Taj skok iz nesređene Flibeg koja koristi seks kako bi ispunila prazninu unutar sebe u zaljubljenu Flibeg nije najjednostavnija tranzicija i utoliko ona je efikasna. Jer sada Flibeg nosi crvene haljine i veliki osmijeh na licu, često ne mareći za mladež na licu koji je tokom prve sezone tako vješto skrivala. Ona cvjeta i zrači gotovo protiv svoje volje, čime njene riječi “Začepi!” (Shut up!) upućene kameri postoje tu kako bi dodatno naglasile novonastalu situaciju u kojoj se našla i koju očigledno nije u stanju kontrolisati. A da sve skupa bude u tonu serije i života, predmet njenog interesovanja, i kako se na kraju ispostavlja, ljubavi, je katolički sveštenik (kakva ironija) kojeg igra gorepomenuti fantastični Endrju Skot. Izbor da to bude Skot kojeg pamtimo po ulozi Morijartija u Gatisovom (Mark Gatiss) i Mofatovom (Stevenn Moffat) “Šerloku” (Sherlock) graniči sa genijalnošću. U prvi mah to nikako ne bi bio logičan izbor; sada, nijedan drugi nije logičniji niti moguć. I taj odnos, ta dinamika uspostavljena između Voler-Bridž i Skota, te način na koji oni iznose svoje likove i jeste jedan od razloga zašto je druga sezona tako dobra i toliko jača od prve i zašto Skota sada vidimo u potpuno novom svjetlu.

Upravo zato je drugi razlog ili kriterijum, onaj koji uvijek cijenim iznad svega kada gledam i pišem o filmovima i serijama, onaj koji se tiče teksta, odnosno načina na koji je on, u paketu sa režijom i montažom, predstavljen publici. Taj odnos je ovdje toliko maestralan, što Fibi Voler-Bridž stavlja u špic dajaka novih, mladih, ekstremno talentovanih autora. Dovoljno je reći da je “Ubiti Iv” (Killing Eve), serija koja je prošle godine uzdrmala svijet televizije, takođe njena (tvorac, pisac i izvršni producent) i sve vam je jasno. Kada je riječ o “Fleabag” (seriji koju lično smatram boljom), prazan hod ne postoji upravo zbog tog odnosa između ova tri elementa koja se savršeno nadopunjuju, gradeći jednu sinergiju eksplozivne, gotovo zarazne energije. Serija je već u startu kratka, sa svega šest epizoda u trajanju od 27 minuta po sezoni, međutim, unutar tog kratkog formata sve je tako precizno i brzo, ali ta brzina nije tu kako bi nam demonstrirala nadmoć serije koja dokazuje da to može, i da može bolje nego druge, nego kako bi ostala u okvirima svog imaginarnog svijeta koji nas poziva da budemo u korak sa njegovim ritmom, sa ritmom Flibeg kao njenog centralnog lika. U pitanju je jedna vrsta plesa, između Flibeg i publike, Flibeg i njenog oca, Flibeg i njene sestre, Flibeg i seksi sveštenika (#hotpriest).

A kada smo već ponovo kod njega (vraćam mu se kao ona kroz ovih šest savršeno napisanih epizoda), moram da kažem da pod pojmom “seksi sveštenik” ne mislim samo na fizičko. Naprotiv. Njegova pojavnost se ne može riječima opisati, niti se može svesti samo na fizičko. On je sve (i ovo mislim vrlo doslovno), a takvim ga čini prvenstveno njihov odnos (a zatim i njegov karakter). Odnos, kojeg i mi, po tradiciji, postajemo dio. Doduše, ta tradicija sada poprima drugačiju formu, jer: 1. u trenutku intimnosti, Flibeg gasi kameru, uskraćujući nas sočnih detalja (što je potpuno izvan koncepta) i 2. Sveštenik postaje svjestan kamere (kao prvi i jedini lik koji tako postaje njen odraz u ogledalu i odraz uspostavljene intime). Ova druga odluka je posebno interesantna i pametna, jer, dajući mu glas ona mu zapravo daje uvid u naš svijet i nas same, potpuno nas pri tom (raz)otkrivajući. Samim tim, Flibeg i Sveštenik nas vide na način na koji nas nijedna serija do sada nije vidjela – mi postajemo dio priče. I, odjednom, ta ljubav između nje i Sveštenika postaje ljubav između svih nas koji tom činu intime prisustvujemo. Na taj način, ovaj zgodni mali narativni trik dobija na dubljem značenju i na značaju.

Serija obiluje značenjima i suptilnim, skrivenim porukama, od kojih je možda najvrijednija ona da su Flibeg i Sveštenik zapravo jedna te ista osoba, potekla iz iste, skoro identične boli, što njihovu ljubav čini tako posebnom, a seriju tako ljudskom. Bez želje da otkrijem kraj, u suštini, “Fleabag” je ono što “Russian Doll”, serija slične ideje i postupka, nije uspjela biti (iako je i ovdje riječ o odličnoj seriji, ali sa prilično diskutabilnim krajem, odnosno poentom zbog čega je cjelokupni utisak dosta slabiji) i kao takva zaslužuje svu našu pažnju. Humanost i intimnost o kojoj ovdje govorim, a koja se postiže upravo razbijanjem četvrtog zida, uvlačenje publike u narativ i pričanje jedne ljudske, i prije svega, iskrene priče je njena najveća vrijednost. To. I način, odnosno vještina kojom je ispričana. Takva vještina danas rijetko se sreće, posebno kada su u pitanju serije. S tim u vezi, dozvoliti ovakvu vrstu autorstva (Voler-Bridž je autor priče, scenarista, izvršni producent i glavna glumica) je hrabar potez koji pokazuje da je ukazivanje povjerenja mladim ljudima neophodno, možda čak i presudno, posebno danas u vremenu kada nas zatrpava gomila neoriginalnog, otrcanog i iskreno lošeg sadržaja. Sa druge strane, pronaći još jednu Fibi Voler-Bridž ravno je osvajanju sedmice na lotu.

U principu, mogla bih o ovoj seriji napisati knjigu gdje bi svaka scena, posebno druge sezone, bila jedna studija slučaja, ali zaustaviću se ovdje i samo reći: “Fleabag” je jedna od najboljih serija koje sam ove godine pogledala, ako ne i najbolja. Smiles. Charm. Off we go.

Ocjena: 5/5

Monika Ponjavić/SrpskaCafe

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


ucitavam...

Možda vas zanima

Kirk Douglas proslavio 103. rođendan (FOTO)

DB

Velika čast: Srpski stručnjak postaje počasni građanin Bolonje

DM

Ministarstvo predložilo NSRS raspuštanje skupština u Tesliću i Rudom

OT

Amelie Lens na narednom Sea Star festivalu

OT

Pretpremijera i pet noviteta od 12. decembra u Palasu

OT

Mlijekoprodukt pomaže farmerima (VIDEO, FOTO)

OT

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više