Muzika

Goran Ipe Ivandić: Suptilni čarobnjak za bubnjevima


Legendarni bubnjar “Bijelog dugmeta” Goran Ipe Ivandić rođen je 10. decembra 1955. godine u Varešu, odakle se još kao sasvim mali preselio u Sarajevo.

Imao je samo šest godina kada su ga roditelji gurnuli u naručje muzike. Stariji brat je već uveliko gospodario tajnama klavira, pa je nekako trebalo uposliti i mlađeg. Kako je izbor bio prilično sužen, a Ipeta nikad nije morio strah od nepoznatog, odlučio se za violinu. I to iz najjednostavnijeg mogućeg razloga – nikad je prije toga nije vidio. Položio je prijemni za muzičku školu i pohađao je uporedo s osnovnom sve do završnog ispita. Za dalje, kaže, nije imao nerava.

Izvukao bubnjeve

Sredinom 1970. u okviru Pionirskog centra “Boško Buha” u Sarajevu djelovala je muzička sekcija. Ipe i njegovi prijatelji skupili su hrabrost, i za šest hiljada godišnje iznajmili orgulje, bas-gitaru, bubnjeve i sve uslove za nesmetani rad. Sastav je nazvan “Crossroads”, a Ipetu su, po sistemu pismo-glava, pripali bubnjevi. Sljedeće godine dobio je prvu “trowu”. Tvrdi da je na njoj najviše naučio.

U jednom od intervjua iz 1976. godine o sebi je rekao:

– Suptilno sam ja čeljade, ali čovjek za bubnjevima mora biti neka verzija drvosječe, suzbiti trenutne prilive emocija i uklapati se u muziciranje ostalih kolega na daleko sentimentalnijim i muzički određenim instrumentima.

Muzika i škola nisu bile sklone da sarađuju, pa je Ipe ponavljao drugi razred gimnazije i prešao na vanredno školovanje. U ljeto 1972. sastav “Mobi Dik” pozvao ga je na tromjesečnu gažu u Trpanj. Kada se vratio u Sarajevo, s iznenađenjem je zaključio da je postao jedan od najtraženijih bubnjara u gradu.

Opredijelio se za sastav “Rok” sastavljen od poznatih i muzički obrazovanih sarajevskih muzičara čije je ideje kasnije objedinio Gabor Lenđel , vođa “Teške industrije”. S obzirom na to da je u ljeto 1973. ostao bez morske gaže, Ipe je sticajem srećnih okolnosti ostao u Sarajevu i tako stvorio uslove za susret od nesumnjivog značaja za kasniji razvoj rok muzike.

Dvojica Gorana sreli su se negdje u Sarajevu, i Bregović je rekao Ivandiću da mu se dopada njegova svirka u “Roku”. Bila je to samo uvertira za zvanični poziv koji je uslijedio krajem avgusta. Ipe se sjećao da mu u početku i nije baš išlo. Bio je, naime, nekako sentimentalno vezan za svoju prvu ozbiljniju grupu. Promijenio je mišljenje kad je “Jutro” preuzelo igranku u “Skenderiji”. To je već bila prilika koja se nije smjela propustiti.

Imao je nepunih devetnaest godina kada je “Bijelo dugme” uletjelo u slavu. Sljedeće četiri sezone dijelio je s njima i dobro i zlo, a zatim se, sredinom 1978. odvojio i s Lazom Ristovskim krenuo u novu avanturu.

Projekat nazvan “Stižemo” spotakao se 19. septembra 1978. kada je Ipe uhapšen, a nešto kasnije i osuđen “zbog omogućavanja uživanja droge drugim osobama”, najprije na tri i po, a zatim u višem postupku na tri godine zatvora. Dio senzacionalistički nastrojenih medija pokušao je da od njega napravi “državnog neprijatelja broj jedan”, a njemu je ionako bilo svega dosta.

Tragičan kraj

Ostavio je poroke, prodao bubnjeve i hi-fi uređaj, počeo da uči i uspješno položio nekoliko ispita na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, smjer – novinarstvo. Ubrzo je shvatio da ne može bez muzike pa je ponovo nabavio instrument i 1979. sa Slađanom Milošević snimio album “Gorim od želje da ubijem noć”.

Na izdržavanje kazne u Foču otišao je 17. februara 1981. Od prvog dana isticao se primjernim ponašanjem i radom u muzičkoj sekciji, pa je čak dva puta dobio dozvolu da nastupi sa KUD-om “Braća Ribar” iz Foče. Za Dan republike 1982. godine obuhvaćen je amnestijom Predsjedništva SFRJ i oslobođen daljnjeg izdržavanja kazne. Povratkom u Sarajevo nije uspio odmah da se prilagodi, pa je čak pomišljao na odlazak u neki drugi grad. Srećom po sebe i po “Dugme”, ostao je i negdje oko Nove godine konačno prihvatio poziv da ponovo zauzme svoje mjesto.

Ipe je bio bunjar prefinjenog rok senzibiliteta. Sa dugogodišnjom djevojkom Amilom snimio je dva albuma – “Kakav divan dan” (1985) i “Amila”, iste godine, na kojima je pokušao da njeguje muziku baziranu na zvuku elektronskih instrumenata. Poslije neuspjeha oba albuma, digao je ruke od bilo kakve muzike izvan “Bijelog dugmeta”. Na ostrvu Pag počeo je gradnju velikog ugostiteljskog objekta.

Njegov tragičan kraj12. januara 1994. godine u 39. godini života (pronađen je mrtav ispred beogradskog hotela “Metropol”) do danas je obavijen velom tajne, iako ga je, prema službenoj policijskoj verziji, u smrt odveo fatalni skok sa šestog sprata.

Po nekim informacijama, pred smrt je počeo da piše autobiografiju.

Dokumentarni film “Izgubljeno dugme” o životu najkontroverznijeg bubnjara eks YU rok scene, u režiji Renata Tonkovića proglašen je najboljim filmom devetog Festivala dokumentarnog rok filma – DORF, u martu 2015. godine.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Onlajn repertoar NPRS do 13. do 17. aprila

GC

Svijet se bliži broju od 80 000 preminulih od posljedica korona virusa

GC

Saobraćajna nesreća kod TC “Delta” (FOTO)

GC

“Trgovska gora ne smije biti odlagalište”

GC

Hrvatska: Još 60 zaraženih, ukupno 1 282

GC

U Srbiji tri nove žrtve korona virusa, novozaraženih 247

GC

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više