Društvo

Kršenje autorskih prava uvijek je na štetu istraživačkih novinara i redakcija


Svaki novinar koji uloži vrijeme i trud u pisanje istraživačke teme, svjestan je da sve što radio pripada njemu i njegovoj redakciji samo nekoliko minuta od trenutka objave, jer je samo toliko potrebno da neko drugi sve to iskopira i prense.

Novinarska autorska prava se i danas, uz sve zakone i kodekse, krše nemilice, a kako kažu sagovornici SrpskaCafe.com, pozadina ove pojave je dijelom smještena u neznanje samih novinara, ali i u nedostatku solidarnosti i viteškog poštovanja tuđeg rada.

Samo prenošenje tekstova dio je svakodnevnice svakog portala, kažu oni, ali mora se napraviti jasna razlika između servisnih informacija, izvještaja i istraživačkih tema. Dok se izvještaji i servisne informacije, skupštinski obračuni i druge dnevne teme ipak mogu prenositi uz navođenje izvora i linkovanje, istraživački tekstovi podliježu zaštiti autorskog novinarskog djela o kojoj sami novinari često ne znaju baš ništa.

Ljiljana Zurovac

Ljiljana Zurovac, izvršna direktorka Savjeta za štampu i online medije BiH kaže da Kodeks precizira koliko se može preuzeti, ali da se to rijetko poštuje. Prema kodeksu, kaže ona, mogu se prenositi manji dijelovi teksta, ali se moraju potpisati izvor i autor. Ako se preuzima više dijelova ili cijeli tekst i fotografija, onda se mora dobiti odobrenje autora ili medija da se preuzme i objave u drugom.

– To se jako malo poštuje iako je sada ipak malo bolja situacija nego što je bila prvih godina kada je vladala masovna krađa. Iza toga stoji needukovanost i neznanje da je to tuđe intelektualno djelo koje se mora ispoštovati do kraja navođenjem imena autora i izvora. Govormo o istraživačkim tekstovima u koje su autori uložili vremena i truda za obradu teme. Postoji dosta nerazumijevanja u razlikovanju tekstova koji jesu i koji nisu zaštićeno novinarsko autorsko djelo. Nažalost, novinari često nisu uopšte obaviješteni o svojim pravima kao autori, ali ni kao oni koji koriste tuđe djelo u svom mediju – objasnila je Zurovac.

Ona kaže da je bilo mnogo žalbi Savjetu za štampu i online medije zbog krađe tekstova. U nekim situacijama su uspijevali da postignu dogovor između redakcija, dok je bilo i onih drugih, koji se na savjetovanje nisu ni obazirali.

– Dobili smo žalbu jednog urednika magazina koji je u printanom izdanju objavio istraživačku temu o maloljetničkoj krađi autmobila. Novinari su detaljno uradili priču o tim krađama, vrlo specifično istraživanje je bilo, odlična velika reportaža na dvije ili tri strane. Međutim, nisu objavili tekst na online izdanju dok ne prođu dva-tri dana prodaje magazina. Istog dana kada se pojavio magazin u prodaji, nekoliko redakcija ga je doslovno prekucalo i prenijelo u online medijima. Urednik se žalio Savjetu i mi smo kontaktirali medije. Svi su potvrdili da su požurili i povukli ga i izvinili se. Sa druge strane imali smo više žalbi na jedan “divlji” portal. Nema kontakta, ali smo mi uspjeli da otkrijemo ko stoji iza njega. Pisali smo tom nazovi uredniku, a on je odgovorio jednom rečenicom: “Krao sam i krašću, šta mi možete”. To je tragikomična rečenica jer pokazuje da se zakon ne sprovodi, a da takvi mogu šta hoće. Šta mi možemo raditi? Da objave izvinjenje ili da savjetujemo autoru da tuži privatnom tužbom – objasnila je ona.

Zurovac dodaje da nije dovoljno samo navesti autora i potpisati izvor, kad se radi o velikim temama, potrebno je i dati vremenski rok od objave do prenošenja. Ona kaže da to određuje svaki urednik prema svom nahođenju.

– Samo potpis nije dovoljan ako se prenosi veći dio ili cijeli tekst neke istraživačke priče, to mora da se radi u dogovoru sa autorom i redakcijom. Ovo je bila tema u koju je uložen je trud i veliki novac, a to se dešava posebno kada se radi o svjetskim događajima, najčešće sportskim. Ljudi naprave ekskluzivne fotografije koje se samo nekoliko minuta kasnije pokradu. Čak i s vodenim žigom. Nije važno, daj šta daš. Mnogi kažu da je to reklama, ali ne treba nama to, mi imamo autorski tekst – kaže ona.

Siniša Vukelić

Siništa Vukelić, glavni urednik portala Capital.ba kaže da kršenje autorskih prava predstavlja veliki problem u cijelom regionu jer se novinarski rad koristi bez ikakve naknade prilikom prenošenja.

– Fotografi se malo bolje organizuju i već su počeli da ugrađuju digitalne kodove u fotografije zahvaljujući čemu mogu da ih prate i traže nadoknadu za njih. Novinari nemaju te mogućnosti. Ne zna se da li je vlasnik toga teksta medij za koji radi ili autor novinar, da li treba dobiti neku naknadu ako neko prenosi njegov tekst, da li neko može i pod kojim uslovima da ga prenese, zašto portali nemaju jasno naznačeno kada i kako mogu da prenose nešto, treba li imati pismeno odobrenje, da li prenosi kompletan tekst ili jedna trećina sa linkom prema originalu, može li se prenijeti odmah poslije objave ili tek nakon nekoliko sati kao što neki mediji rade. Dosta toga je neuređeno i morala bi to profesija urediti, ali i zakonska regulativa. Problem je što portali nisu prepoznati kao mediji u domaćem zakonodavstvu jer oni to upravo najviše rade. Ukoliko se i potpiše izvor, to ne mijenja stvar da je neko uložio značajno vrijeme i sredstva da stvori tekst, a neko ga za minut prenese – kaže Vukelić.

Portal Capital.ba, kaže on, prihvata da se tekst prenese uz potpis medija, ali neki drugi mogu tražiti neku vrstu nadoknade, možda i novčanu. Mogu u potpunosti i da zabrane da se tekstovi prenose. Međutim, problem nije u onima koji transparentno rade svoj posao, najviše kradu “divlji” portali.

– Ozbiljne redakcije poštuju propise, ali to ne rade oni “divlji” lažni portali bez impresuma i gdje nemate načina da se žalite. Možete se žaliti Savjetu za štampu i online medije, ali oni često ne mogu da dođu do ljudi koji stoje iza takvih portala – kaže Vukelić.

Na pitanje da li su novinari koji prenose tekstovi uvijek svjesni šta rade on kaže da tu postoje dvije su strane te priče.

– Postoje redakcije koje prenose tuđe tekstove bez navođenja autora i izvora, ali i novinari koji podvaljuju takve tekstove svojim urednicima, gdje oni čak i zažmire na jedno oko pa prihvate. Nama se dešavalo da u neku priču uložimo mnogo vremena i rada, da rizikujemo i objavimo nešto novo i eksluzivno, a da to onda neko za dvije minute preuzme i još doda da je potvrđeno za njih. Onda odbijaju da potpišu, a vama vremenom dosadi da ih stalno zovete i insistirate da potpišu. Zapravo, vijest je vaša samo nekoliko minuta koliko je potrebno nekome da je iskopira i prenese. Velike redakcije prihvataju da se dešavaju omaške u potpisivanju pa to brzo i isprave, ali ima i onih koji ne prihvataju pravila i nemaju u sebi novinarske solidarnosti. Ili iz ega ili iz manjka solidarnosti ne mogu da shvate da neko ko ima manje resursa dođe do bolje informacije. Naravno, kada neko nešto objavi, opet ne treba biti rukovođen egom pa tu priču ignorisati, nego se uključiti uz navođenje ko je to radio, pa se možda još nešto razotkrije. U Americi postoji jedno pravilo koje kaže da ma koliko se o nekoj temi pisalo, uvijek se navede piše se ko je prvi objavio tu informaciju. Idete korak dalje, širite priču, radite to uz navođenje onog ko je tu priču prvi pokrenuo – kaže Vukelić.

Neznanje medijskih radnika je često takvo da ne znaju šta uopšte znači to preuzeti nečiji tekst, staviti ga na svoj portal, ne potpisati i ne reći odakle si ga preuzeo, čiji je. Postoje vrlo jasna pravila i po Zakonu o autorskim pravima ili po Zakonu o zaštiti intelektualne svojine, po Kodekstu za štampu i online medije. Ali. pitanje je ko to uopšte poštuje.

Ivana Šimudža

Ivana Šimundža, dirketorka Wireless Media iz Banjaluke u okviru kojeg radi portal Mondo kaže da sa jedne strane imamo medije kojima je u interesu da se njihovi tekstovi potpisuju zato što kreiraju svoj autorski sadržaj, a sa druge prepisivačke portale kojima je interes potpuno drugačiji.

– Razliku čini kolegijalnost. U BIH nemamo dovoljno kolegijalnih medija. Smatram da mnogi novinari ni urednici još nisu dovoljno svjesni važnosti autorskih prava i pokušavam (kad god mi se ukaže prilika za to) da im privatno ukažem na ovaj problem. Istakla bih i da još manje potpisuju fotografije i video snimke koji su takođe autorska djela fotoreportera ili snimatelja i da je taj problem još više rasprostranjen. Mislim da je u kontekstu ove priče najprofesionalnije potpisati autora i linkovati na izvor teksta. Mi smo na portalu ispod svakog autorskog teksta stavili podsjetnik: Preuzimanje teksta, vijesti, fotografija i video snimaka dozvoljeno uz vidljivo navođenje izvora i linka ka portalu. Smatram da bi i kazne prema konkretnim (neprofesionalnim) slučajevima urodile plodom – kaže ona.

Sandra Gojković Arbutina, glavna i odgovorna urednica Nezavisnih novina kaže da borba za autorska prava nikad nije bila gora, nekad su to bili sporadični, rijetki slučajevi, a sad je svakodnevnica.

Sandra Gojković Arbutina

– Često ponavljamo da se prije svega moraju edukovati čitaoci i da im treba biti važan izvor bilo čega što pročitaju. “Vidio sam to negdje na internetu ili iskočilo mi na fejsbuku zaista nije dovoljno” i već postaje stvar elementarne (ne) pismenosti. Kad znate izvor vijesti, onda i znate da li da joj vjerujete. Problem je vrlo složen i višestruk, od toga da je ekspanzija portala rapidno srozala kvalitet, te da imate sve manje novinara čije ime ostavlja trag, čiji se tekstovi iščekuju i imaju težinu pa sve do zakonske regulative. Navođenje izvora je imperativ, suština našeg posla, ali je činjenica da je viteške konkurencije sve manje, a da su mediji sve maštovitiji u dovijanju kako izbjeći izvor i prisvojiti informaciju kao vlastitu ili navesti izvor, ali da ga nađe samo onaj koji ga ciljano traži. Razlozi su opet šaroliki – od borbe za čitaoce, klikove i šerove do nedostatka vlastitog kadra i relevantnosti – kaže ona.

Urednica Nezavisnih kaže Srbija je daleko odmakla u zaštiti autorskih prava kad su u pitanju fotografije, dok mi još vodimo prepiske koje se mahom baziraju na poznanstvima i pozivanju da se ispoštuje izvor.

– Tokom dana je nemoguće ispratiti da li su sve naše priče uredno i prenesene i potpisane, ali trudimo se da one u koje je uložen veliki trud i adekvatno ispratimo kod kolega jer to, prije svega kao redakcija dugujemo i autoru. Moram reći da velika većina kolega vodi računa o tome, ali činjenica da i dalje to nije kažnjivo i da se sve svodi na mišiće daje veliki prostor za manevar, jer kome da se žalite i morate se zadovoljiti sa “okej, sori evo potpisaćemo”, a priča već uveliko gubi na dnevnoj pažnji. Da sumiram, onaj ko je navikao da prepisuje i kopira ili potpiše autora najsitnijim, blijedim slovima koje možete da zamislite, nastaviće to da radi sve dok ne bude kažnjen – dakle, ne tako skoro – kaže Gojković Arbutina.

A. Pisarević

Tekst je nastao u okviru projekta “Zaštita autorskih prava novinara/ki i drugih medijskih djelatnika u Bosni i Hercegovini”, koji implementiraju Udruženje BH novinari, Hayat TV, Dnevni list i Srpskacaffe. Projekat je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Kanjon Drine među najdubljim u Evropi (FOTO)

OT

U FBiH još dva smrtna slučaja izazvana virusom korona

OT

Za jedan dan u SAD od virusa korona preminulo 1 340 osoba

OT

U Italiji zaraženo 11 252 zdravstvenih radnika, umrlo 80 ljekara

OT

Ministar Klokić izašao iz karantina

OT

U Banjaluku dopremljen drugi kontingent pomoći iz Srbije

OT

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više