Film

Smijeh se zove Čkalja


Bio je jedan od najpopularnijih jugoslovenskih glumaca svih vremena. Dovoljno je samo reći – Miodrag Petrović Čkalja.

Glumac koji je još za života postao prava legenda važio je za najboljeg komičara. Igrao je u više od 50 filmova, a njegove najpopularnije uloge su u TV serijama “Kamiondžije”, “Vruć vjetar”, kao i na filmu “Avanture Borivoja Šurdilovića”, “Ljubav i moda”, “Višnja na Tašmajdanu”,”Bog je umro uzalud”,  “Orlovi rano lete”…

Miodrag Petrović rođen je na Dan šale, 1. aprila 1924. godine u Kruševcu. Glumom je počeo da se bavi u rodnom gradu, u dramskoj sekciji gimnazije. Nakon Drugog svjetskog rata, gdje se nalazio u  Kulturno-prosvjetnoj ekipi 47. divizije NOV, upisao je studij veterine u Beogradu. Već 1946. postao je član Dramskog studija Radio Beograda, a radio je u emisiji “Veselo veče”. Od 1951. do 1977. godine bio je član Humorističkog pozorišta u Beogradu.

U orbiti s Jordanom

Proslavio se igrajući lik kuvara Jordana u prvoj seriji Televizije Beograd – “Servisna stanica”, iz 1959. godine.

Posebno će ostati upamćen po ulozi Živadina Jarića u serijalu “Kamiondžije” u kojem je glumio zajedno sa Pavle Vuisićem.

Interesantno je da je prijateljstvo Čkalje i Paje bilo sušta suprotnost likovima iz ove serije. Obojica su, međutim, dokazali kolike su im glumačke sposobnosti i pored otežavajućih privatnih okolnosti.

Čkaljin uvijek smiješan izraz lica nije mu baš svaki put donosio sreću. Kada mu je majka umrla, na sahrani je slomljen od tuge zaplakao. Vjerovatno je u tom času napravio neki izraz lica, koji je ostalim ožalošćenima bio smiješan, pa su svi na sahrani počeli da se smiju.

U jednom od posljednjih intervjua, koji je dao 2000. godine, Čkalja je govorio i o tome zašto se dugo nije pojavljivao u javnosti.

– Ljudi svašta pričaju, ali nikada ono što treba. Gotovo tri i po godine proveo sam u bolnici, slomio sam kuk. Pao sam usred sobe. Ležao sam u Urgentnom centru i dugo čekao na protezu. Konačno je stigla, stavili su je i godinu dana sam pokušavao da bez štaka stanem na noge, ali nisam uspijevao. Ispostavilo se da su mi ugradili pogrešnu protezu. Onda sam se sjetio svog drugara iz mladosti, profesora Branka Radulovića, genija za hirurgiju. On me je ponovo postavio na noge.

Na pitanje s kim se sada druži, odgovara da je to uglavnom sa komšilukom i s ljudima s kojima je studirao na Veterinarskom fakultetu, gdje, zbog nemaštine, nije diplomirao.

– Nekada, kada sam došao iz Kruševca, družio sam se sa puno školskih drugova koji su otuda došli u Beograd. Uglavnom su to bili ljudi iz policije ili na rukovodećim funkcijama u preduzećima. Otkad su saznali da nisam na strani vlasti, zaboravili su moj broj telefona – govorio je.

A kad je riječ o druženju s kolegama glumcima, kazao je da nema s kim.

– Sve je to pomrlo. Moj kum Guta Dobričanin je umro, cijela plejada onih iz nekog mog svijeta. Eto, posljednji iz tog kruga bio je Nikola Milić.

Negdje na pola razgovora u restoran su ušla tri mladića. Vidjevši Čkalju, zaustavili su se. Jedan od njih mu prilazi i, uz širok osmijeh i izvinjenje, kaže:

– Molim vas, dozvolite samo da vas pozdravim, legendo naša. Hoćete li nešto da popijete?

– Ne, hvala, već pijemo limunadu i uhvatilo nas je. Druga bi nas načisto sredila – zahvalio je Čkalja u svom stilu.

Čarobnjak humora

Najveća mu je nagrada, dodaje, kad ga ljudi na ulici pozdrave uz širok osmijeh na licu.

– Bilo mi je jako teško kada su došle izbjeglice iz Srpske Krajine. To su bili ubijeni ljudi. Ali, kada god su na ulici prolazili pored mene, onako očajni, uvijek su zastali, pa se brzo vratili. Rascijepe usta k’o “čarapin početak”:

– Čkalja, to ste vi?

– Pa ja sam, odgovaram.

– Gospode Bože, nikada u životu nismo sanjali da ćemo vas da vidimo. Sad nam nije žao što smo izgubili kuću.

– E, pa ne možete da imate kuću i da vidite Čkalju – pokušavao sam da ih oraspoložim. – Taj osmijeh je nešto najljepše. Prilaze mi i ovi mladi, pa uzimaju autogram, jer, kako kažu, neće im roditelji vjerovati da su me upoznali. To je za mene najveće priznanje.

Zvali su ga “čarobnjakom humora” što je potvrđeno brojnim nagradama. Dobio je “Nušićevu nagradu za životno djelo”, “Sterijinu nagradu”, “Zlatnog ćurana” – “RTS-ovu nagradu za životno delo”, “Sedmojulsku nagradu”.

Posljednji nastup imao je tokom izbora 2000. godine. Preminuo je 20. oktobra 2003. godine u Beogradu. Po slavnom glumcu nazvana je ulica na beogradskoj Zvezdari, a ispred njegove rodne kuće u Kruševcu je postavljen spomenik u znak sjećanja i zahvalnosti za sve one uloge koje nam je poklonio.

Nadimak iz djetinjstva

Još kao dijete dobio je nadimak po kojem ga je publika prepoznavala. Dok je sa drugovima pecao, jednom prilikom zatražio je da mu dodaju štap, koji im je bio važan dio pecaroške opreme. Malom Miodragu je umjesto “čaklja” izletjelo “čkalja”. Doduše, nadimak mu je i pristajao, jer je bio mršav poput grane.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Onlajn repertoar NPRS do 13. do 17. aprila

GC

Svijet se bliži broju od 80 000 preminulih od posljedica korona virusa

GC

Saobraćajna nesreća kod TC “Delta” (FOTO)

GC

“Trgovska gora ne smije biti odlagalište”

GC

Hrvatska: Još 60 zaraženih, ukupno 1 282

GC

U Srbiji tri nove žrtve korona virusa, novozaraženih 247

GC

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više