SC priča

Goran Trajkoski za SC: Ja sam slijepi guslar koji moli vizu za vječnost


Goran Trajkoski, još od svojih početaka u danas kultnim bendovima poput „Padot na Vizantija“ i „Mizar“ ne prestaje da začuđuje svojim stvaralaštvom duboko uronjenom u tradiciju, ali isto tako i u duhu nekih modernih elektronskih izražaja u okviru projekta „Gotra“.

Tog usmjerenja držao se i kroz kasniji rad sa „Anastasijom“ koja je ostala zapamćena ponajviše po briljantnom soundtracku za film Milča Mančevskog „Prije kiše“, ali i kroz ono što ga najviše ispunjava u kasnijoj karijeri kao kompozitora pozorišne i filmske muzike.

Predstava „Derviš i smrt“ čija je priprema počela u Narodnom pozorištu Republike Srpske ga je dovela i u Banjaluku u kojoj je nastupao i davne 1985. sa „Padot na Vizantija“ te 1987, sa svojim tadašnjim bendom „Aporea“.

o Da li je činjenica da neko ko stvara muziku koja je sve osim komercijalna opstaje već skoro četiri decenije na sceni, izuzetak koji potvrđuje pravilo? Da prateći svoju viziju umjetnik ne mora da se povija kao list na vjetru?

– Nisam siguran da li izuzeci potvrđuju pravilo. Nisam siguran da li uopšte postoji neko pravilo? Ono u šta sam siguran je da ne znam ništa. Mene može da samo u jednom trenu oratorski slomi prosječni spiner koji je posećivao novokumrovačke političke škole i kurseve za mlade lidere organizovane od seoskih NGO-a finansiranim prljavim parama lažnih bijelosvjetskih filantropa. Zato i odbijam da učestvujem na raznim debatama i seminarima o kulturi, umjetnosti životnih stilova. Zato svi moji odgovori počinju sa možda…

Možda postoje uobičajene reakcije na životna iskušenja, tačnije to moje zapažanje tih stereotipnih reakcija su me čak u mojoj ranoj mladosti ponijele da kažem sebi da kad odrastem (ostarim) neću dozvoliti sebi da se “opametim”, čitaj: dozvoliti da mi muzika postane mlaka tj. izgubi žestinu izražaja, i da neću dozvoliti da ekonomija – tržnica ili još preciznije zakon džungle (muzickog biznisa) kreiraju moju muziku. Otjerao sam iz mog doma one što su prodavali volove, ovce i golubove, dilere novca i ljudskih duša. Jer, moj dom je dom mog oca, i može biti dom za molitvu svih jezika na svijetu. Ne slažem da umjetnik mora da se povija. Umjetnik ništa ne mora. Mora samo da umre, a možda ni to, ako umre za ovaj svijet, prije nego što učini bilo šta drugo.

o Makedonija, svojom pozicijom, najjužnijom od svih zemalja bivše Jugoslavije, za mnoge jeste istinska personifikacija Balkana sa njegovim brojnim divnim osobinama i nešto manje brojnim manama. Da li to važi i za njenu muziku koja je itekako našla mjesta u tvom stvaralaštvu?

– Svakako. Ja sam rođen ovdje. I ne vjerujem u slučajnost. Makedonija je moj krst, tačnije ona je dio mog životnog krsta i ja ga s ljubavlju nosim i blagodarim Bogu za to. Sve ovo se odnosi i na muziku – na makedonski muzički jezik isto kao i na makedonski književni jezik, obe su moje skupocjene alatke i sačinjavaju moj identitetski potpis. Isto tako moja važna sredstva izražavanja su cjelokupna balkanska muzika, muzika sa Istoka i svakako muzika našeg vremena koja je prije svega kontekst u kome stavljam cjelokupno moje nasljeđe, jedna vrsta muzičkog platna na kome nanosim moje prethodno spomenute muzičke slojeve. Ja sam čovjek sadašnjosti, ja sam istovremeno i čovjek prošlosti, shodno tome ja sam neminovno i čovjek budućnosti koji na raskršću svih vremena kao zadnji i ubogi slijepi guslar prosi vizu za vječnost.

o Do pojave „Padot na Vizantija“ i „Mizar“ iz Makedonije su nam stizali zvukovi ponajviše preko „Leb i sol“, takođe naslonjeni na bogato etno-naslijeđe. Amalgam koji ste vi ponudili je otkrio novi senzibilitet koji je dobro korespondirao sa tradicijom, ali i tada aktuelnim bendovima poput „Joy Division“. Koliko ste zbog toga odudarali od makedonske muzičke scene i uopšte kako je ona izgledala tih godina?

– Istina je da su „Joy Division“, tačnije Ian Curtis, a ne posthumni estradni umjetnici „New Order“, bio ugaoni kamen na kome se razbio, a shodno tome se nikad i nije ni rodio, moj mogući, potencijalni epigonski kompleks u odnosu na tzv. zapadnu kulturu. Da ne budem pogrešno protumačen, ja i dan danas volim i cijenim, a moj je opus u najvećoj mjeri zasnovan na postulatima i konceptima rock i pop muzike, koji su zapadni izrazi umjetnosti. No, Ian Curtis kao samonikli fenomen, je bio veoma značajan za moju, u to vrijeme, mladu i krhku bogotražiteljsku malenkost. Sa ove distance taj moj mladalački vapaj za suštinom tumačim kao moju privatnu projekciju na sopstvene ideale, a ne kao realno tumačenje faktičkog kvaliteta Curtisa ili „Joy Division“ uopšte. Čuvši prvi put njihove albume „Unknown Pleasures“, a posebno „Closer“, sve moje asocijacije su me odvele sveobuhvatnom i potpunom prepuštanju i upoznavanju i izučavanju suštine, istočnopravoslavne duhovnosti i umjetničke estetike Istočnog Rimskog carstva, kao legitimnog i autentičnog svjetovnog nosioca te, od mene idealizovane, nebeske kulture. Svjestan sam da sam u to vrijeme u potpunosti prenosio sve što sam volio: od Curtisa do Kukuzela. Tokom vremena, bar tako osjećam, pokušao sam spustiti emocije na zemlju no svojevremeno sam bio idealista u pogledu pomenutih instanci, vjerovatno da je drugačije bilo nemoguće. U ovakvom stanju svjesti i egzaltacije moje mlade duše ja nisam imao vremena da se bavim estradom, ulicom ili lokalnim događajima na tadašnjoj lokalnoj YU-sceni. Drugim riječima, imao sam sasvim drugačiju misaonu agendu i nije me zanimalo šta ko radi na lokalnim pozornicama u Beogradu, Skopju ili u Ljubljani. Imao sam sastanak sa vječnošću. Znam, kao što i danas vidim, da nisam ništa veliko postigao, ali sam barem ciljao visoko.

o Zoran Bulatović – Bale iz Lune je rekao da su se osjećali toliko ravnopravno bendovima sličnim njima na svjetskoj sceni. Da li ste ti i tvoji drugari iz “Anastasije” nosili to isto osjećanje koje se nakon svjetskog uspjeha “Before the Rain” dijelom i ostvarilo?

– „Anastasija“ je početak svoje muzičke avanture imala u dugoj polovini 80-ih kad su i napravljene najvažnije pjesme kao „Premin“, „Na rekah vavilonskih“, „Samoilovite slepci“ i dr. Sama promocija tog muzičkog materijala je imala odloženi datum, to se desilo negdje na polovini 90-ih, prije svega zahvaljujući promotivnom vjetru koji je doneo film „Before the Rain“. To je bilo za nas vrijeme velikih događaja: prijatnih iskustava i razočarenja. Veliki uspjeh je za nas bila mogućnost nastupati na velikim evropskim scenama i festivalima, razgovarati i razmijenjivati iskustva sa kolegama i publikom uzduž i poprijeko, od Istanbula do Pamplone, od Stokholma do Atine. Veliko razočarenje je bio susret sa prodavcima volova i ovaca, mjenjačima i trgovcima iz takozvanog show-bussinessa.

o Kada bih htio da se našalim rekao bih da si i ti, kao i tvoj slavni imenjak iz Sarajeva, odabrao put koji te je odveo do toga da primarno stvaraš muziku za pozorište i film. Ne ulazeći u njegove razloge za to, a još manje u kvalitet, zanima me šta je tebe privuklo tom svijetu?

– Blagodarim Bogu što me je odveo u to okruženje. Pozorišni radnici, pre svega akteri, a zatim reditelji, scenografi, kostimografi i ostali kreativni radnici na tom polju su ljudi koji su mi pomogli da živim, da radim i da opstanem kao muzičar. Da nije bilo toga možda bi danas bio, ne daj Bože, novinar. Šalim se. U pozorištu radim profesionalno od 1986. povremeno, a od kraja 90-ih do dana današnjeg više nego redovno, radim u proseku muziku za otprilike tri predstave godišnje. Komponujući muziku za teatar mogu reći da sam imao mogućnost da naučim najfiniji zanat primijenjene umjetnosti u ovom slučaju muzike. I sad zaista mi je teško da odredim neki poseban razlog koji me je privukao ovom svijetu pozorišta, osim same ljubavi ka muzici i izvođačkim izrazom u umjetnosti uopšte. Pozorište je izvođačka umjetnost za primjer, to je umjetnost trenutka, nešto veoma slično kao koncert, kao živi muzički nastup.

o Relativno skoro si napravio turneju po nekim od ključnih mjesta bivše države. Kakve utiske nosiš i koliko je bilo emotivno, obzirom da je sigurno bilo susreta sa ljudima koji te prate od samih početaka?

– Tačno tako. Sreo sam puno ljudi sa koji sam imao višedecenijski prekid kontakta, bar što se tiče onog pravog, nevirtuelnog druženja. Sreo sam kolege kao i publiku koju nisam godinama viđao, neke čak i od 80-ih. Mogu da podvučem da mi je izuzetno drago što sam na nastupu u Novom Sadu imao specijalnog gosta, gorepomenutog Zorana Bulatovića – Baleta. Nadam se da ćemo ovu za sad vremenom neodređenu pauzu iskoristiti za objavu našeg novog zajedničkog muzičkog izraza.

o U toj muzičkoj ekskurziji stigao si i do Banjaluke. Kako je došlo do te saradnje i koliko se odmaklo u njoj?

– Godinama dijelim pozorišni hljeb sa rediteljem Dejanom Projkovskim. Njegov angažman u Narodnom pozorištu RS je i mene doveo na rad na predstavi „Derviš i smrt“. Globalni događaji oko tzv. pandemonije (nije slučajna greška), ili dozvolite mi da se izrazim kao pozorišni radnik, lakrdije informativnog virusa, primorali su nas da “konzerviramo” predstavu i sad čekamo na dalje instrukcije oko eventualnog produžetka na radu iste. Nadam se da ćemo se što prije vratiti u Banjaluku.

Nebojša Ristić/Srpska Cafe

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Nastavlja se snimanje “Avatara”

SA

Dozvoljen rad bazenima, velnes i spa centrima

SA

Lana del Rey najavila novi album

SA

Crna Gora i danas bez zaraženih

SA

Đoković: Dolazak u Banjaluku i Sarajevo pod upitnikom

SA

Upozorenje zbog jake kiše i grmljavine

SA

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više