Društvo

Šta novinari trebaju učiniti kada saznaju da im je priča ukradena?


Čak i kada utvrde da su pokradeni i da su im drugi mediji prekopirali autorske tekstove u koje su uložili vrijeme, znanje i novac, novinari i urednici rijetko kada traže nadoknadu štete, a gotovo nikada ne podnose tužbe protiv onih koji su ih pokrali.

Kako su za SrpskaCafe ispričali naši sagovornici, jasno je definisano šta se smije a šta ne smije raditi sa tuđim autorskim tekstovima, ali malo novinara uopšte zna za te odredbe, a još manje da mogu da se zaštite, da traže nadoknadu, odštetu, pa čak i da podnesu tužbu protiv onoga ko ih je pokrao.

Koliko je copy/paste novinarstvo uzelo maha u BiH, ali i u drugim državama, jasno je svima koji izdvoje nekoliko minuta da “pročešljaju” posljednje vijesti na bilo kojem portalu. Veći broj novinara i urednika, zahvaljujući snažnom ubrzanju cirkulacije vijesti, svoj posao sveo je na kratke izvještaje i brze vijesti, prepuštajući analizu malobrojnim kolegama koji se bave proizvodnjom pravih autorskih sadržaja. Takve priče, na kojima se radilo danima, nedjeljama, pa i mjesecima, kopiraju se istom brzinom kao i dnevni izvještaji, a rad kolega koji su istraživali, “kopali” po papirima i čekali odgovore i izjave iz tromih institucija, svede se na još jednu ubačenu vijest, često bez potpisa i navođenja medija iz kojeg je preuzeto.

Programska direktorka Savjeta za štampu i online medije u BiH Ljiljana Zurovac smatra da novinari trebaju reagovati kada vide da su pokradeni i prijaviti lopova, posebno ako se u prenošenju izgubila identifikacija autora i medija koji je prvi objavio priču.

– Ne treba odmahnuti rukom i govoriti: “Šta imam od toga?” i “Ko će se time baviti?!”. Odustajanje od procesuiranja i razmišljanja da je reagovanje na ovakve pojave komplikovano i bez rezultata je davanje kredita daljim krađama autorskih tekstova i prava na njih. Svako ko se bavi ovim našim poslom zna koliko je muke i rada potrebno da se porodi jedan dobar autorski tekst koji mora imati dobro istraživanje, koliko je truda i znanja uložio, a onda ti neko sve prebriše kao da nisi radio ništa. Veoma često preuzimači koji otimaju tekstove zastupaju stav da rade reklamu mediju od kojeg preuzimaju tekst. To nije tačno. Ne treba nikome takva reklama, ko hoće sam će da se izreklamira na način na koji mu najbolje odgovara. Ukrasti nekome tekst da bi mu navodno dao reklamu to je smiješno – kaže Zurovac.

Ona kaže da novinar koji prepozna krađu svog autorskog djela može i treba da se javi Savjetu za štampu i online medije BIH i traži zaštitu svojih prava kroz ono što su profesionalne odredbe date kroz kodeks za štampu i online medije i kodeks sa audio vizuelne sadržaje, kao i za radio televizijske sadržaje. Zurovac je istakla da postoji nekoliko veoma konkretnih članova u zakonu, ali da je za to potreban dobar advokat koji zna šta radi i koji može pomoći da se ovim krađama stane u kraj. Ili barem krene u tom pravcu.

Član koji regulište zaštitu autorskih prava precizno navodi šta se može uzeti, koliko, kako se navodi izvor i kako se mora dobiti dozvola autora da se može dobiti taj tekst, čak i uz potpis autora.

Ljiljana Zurovac

– Savjet za štampu će to staviti u proceduru u smislu razgovora sa onima koji su pokrali tekst pozivajući se na sve novinarske odrednice, ali mi smo samoregulacijsko tijelo i nemamo ovlašćenja za sankcije. Zato treba ići na sud i podići tužbu, tražiti svoje pravo. Postoje članovi u Zakonu o zaštiti intelektualne svojine koji se mogu odnositi na novinare, samo što se to rijetko koristi. I sami advokati nisu voljni previše da ulaze u takve slučajeve, ali mora se znati da novinari imaju prava koja mogu i moraju da štite. Ne znam da li je bilo tužbi do sada, znam da je bilo strahovito mnogo žalbi prema nama, posebno od kada su zaživjeli online mediji. Međutim, niko nije bio spreman ići na sud smatrajući da je to izgubljena bitka. Moramo da prekinemo sa tim razmišljanjem i da se zaštitimo. Valjda će i oni koji kradu shvatiti šta rade kada im odrede dobru kaznu – rekla je Zurovac.

Sarajevski advokat Kemal Švrakić koji se specijalizovao za autorska prava na pitanje da li se tužba uopšte isplati kaže da to zavisi od toga ko je zloupotrijebio sadržaj.

– Ako je u pitanju neko pravno lice, medijska kuća ili veća kompanija, onda se isplati. Međutim, ako je to uradilo neko privatno lice na nekom svom sajtu ili blogu, onda su šanse manje. Kao advokat ne mogu nikome reći da ne tuži i da se ne isplati, jer je moj posao da pružim pravnu pomoć, ali treba sagledati realne mogućnosti. Ukoliko gledamo sa strane srazmjernosti povrede prava i instrumenata koji se koriste, ja bih barem u onim situacijama kada je to pravo povrijeđeno od strane pravnog lica koje možemo identifikovati, preporučivao da se oštećeni novinari ili mediji prvo obrate nekom vrstom odštetnog zahtjeva u pisanoj formi. U tom zahtjevu mogu da traže nadoknadu ili eventualno zaštitu moralnog prava u smislu potpisa pa da se tu kompenzuje šteta. Tek ako u tom prvom koraku strane ne postignu mirno rješenje, zavisno od reakcije onih koji su zloupotrijebili pravo, zavisiće i da li će se sve mirno riješiti i obeštetiti autor. Ako ne postoji interes za to, ide se u sudski postupak, gdje izvjesnost zaštite ne bi trebala biti sporna, ali diskutabilno je vrijeme koje će proteći dok traje postupak – kaže Švrakić.

Na pitanje koliko bi to sve koštalo novinara i medij koji su oštećeni, a koliko bi bilo pravično obeštećenje, on kaže da se ne može reći precizno, ali hipotetička računica se može izvesti.

– Pravično obeštećenje obično je tu negdje oko 5 000 KM i u taj iznos su uračunati svi troškovi, od sudske takse do radnji advokata, pretpostavimo da će ih biti minimalno tri, a svaka košta 240 KM. Recimo da je potrebno investirati oko 900- 1 000 KM – rekao je on. On dodaje da se u svom radu do sada nije susretao sa novinarima koji su svoja autorska prava štitili na sudovima, jer se oni čak teško odlučuju da telefonski pozovu onoga ko ga je oštetio i zatraže da se nešto radi na tome.

Uglavnom se sve završi mirnim putem. Dešavalo se da neko snimi dronom neke pejzaže i Javni RTV servis skine snimak sa Facebooka iskoristi ga. Imao sam taj slučaj i nakon obraćanja, brzo smo se dogovorili oko svih detalja i naknade i advokatskih troškova. Školski rečeno, niko ne smije prenijeti autorski tekst bez dozvole. Međutim, neki portali to dopuštaju i imaju u svojim smjernicama navedene odredbe i uslove pod kojim dopuštaju da se prenese tekst ili dio testa. I na to se treba obratiti pažnja – rekao je Švrakić.

Urednica portala eTrafika Vanja Stokić kaže da se u svom radu često susretala sa krađama autorskih tekstova, ali da su joj dva ostala u jakom sjećanju i slikovito objašnjavaju situaciju.

Vanja Stokić, foto: Samir Zahirović

– Prije nekoliko godina sam se slučajno zadesila na mjestu gdje se desila jedna nesreća i jedina sam imala fotografije toga što se desilo. Objavila sam ih na portalu eTrafika, sa našim pečatom, da bih sutradan u jednim dnevnim novinama vidjela te iste fotografije, sa isječenim pečatom i potpisom njihovog fotografa. Kada sam se javila uredniku novina i pitala za objašnjenje, rekao mi je da se to desilo slučajno. Slučajno su skinuli moju fotografiju, slučajno su odstranili pečat, slučajno su na nju potpisali svog fotografa i slučaju su je poslali u štampu. U drugom slučaju, jedan portal je preuzeo moj tekst i fotografiju, koju je maksimalno “iskasapio” kako bi izbjegao pojavljivanje pečata moje redakcije. Pregledala sam tu objavu i vidjela da se baš nigdje ne pominje izvor pa sam se javila uredniku i zamolila da samo to doda u tekst. Tu sam dobila gomilu uvreda, da sam slijepa i da ne znam da čitam, te da je već navedena moja redakcija kao izvor teksta. Šta se desilo? Nakon mog javljanja on je izmijenio tekst i u jednoj rečenici samo dodao “piše eTrafika”, kako bi se opravdao. Izvor nije bio naveden prije mog javljanja, nekoliko puta sam provjerila, kako ne bih napadala čovjeka bez razloga. Razmišljala sam da li da mu se javim i zbog te odsječene fotografije i tražim da je objavi u originalnoj verziji, ali mi se jednostavno nije zamajavalo njime – kaže Stokićeva.

Ona kaže da kada god uoči da je neko preuzeo bilo šta autorsko sa eTrafike odmah se javlja i traži da se navede izvor, ukoliko nije već naveden. U većini slučajeva se to ispoštuje, ali nekada i samo ignorišu poruku.

– Tu je problem i kada se navede samo ime novinara, bez naziva medija, jer se tako stiče dojam da je novinar napisao taj tekst za medij koji je zapravo njega preuzeo. Recimo, ako je Ognjen Tešić napisao tekst za eTrafiku, mediji koji preuzmu taj tekst bi trebalo da ga potpišu sa “Ognjen Tešić – eTrafika.net”. Ukoliko napišu samo “Ognjen Tešić”, to znači da je taj tekst napisan za njihov medij. Sa druge strane, ako napišu samo “eTrafika”, oduzeli su novinaru njegova autorska prava – kaže ona.

Na pitanje da li bi podnošenje tužbe protiv nekoga ko krši autorska prava bilo gubljenje vremena i resursa ili nešto što bi moglo da promijeni situaciju na medijskoj sceni, ona kaže da je to jako dobra praksa koji mi na žalost ne koristimo.

– Ne treba tužbu odmah podnijeti, već tražiti dodavanje izvora, ispravku, izvinjenje… Zavisi od situacije i vrste medija. Ukoliko medij to odbije ili čak nekoliko puta ponovi to isto, onda definitivno ići sa tužbom. Naše sporo pravosuđe i ogromna birokratija idu u korist tome što se novinari ne odlučuju na sudske procese, a zapravo bismo to trebali da uvedemo kao redovnu praksu – kaže ona i dodaje da rješenje problema sa kršenjem autorskih prava treba tražiti i u edukaciji novinara, ali i u novčanim kaznama. Edukovati ljude šta sve spada u kršenje autorskih prava i zašto to nije u redu, ako i nakon toga nastave, novčano ih kažnjavati.

“Novinari imaju ekonomska i moralna prava na zaštitu svoga novinarskog djela. To znači da novinari trebaju biti prepoznati i kao autori novinarskog djela – novinskog teksta, radio i tv sadržaja ili članka u online i internet medijima. Integritet novinarskog djela mora biti zaštićen, a novinari trebaju dobijati primjerena novčana sredstva svaki put kada se njihovo djelo koristi”. To se uređuje autorskim ugovorom. “Autorski ugovor je ugovor kojim jedno lice ustupa ili prenosi imovinskopravna ovlašćenja iz subjektivnog autorskog prava drugom licu. Dakle, suštinsko obilježje autorskog ugovora je da se njime vrši promet imovinskopravnih ovlašćenja iz subjektivnog autorskog prava.” (Marković/ Popović, 2015:252).

Ova druga “povreda autorskih prava” naročito dolazi do izražaja u analitičkim i istraživačkim tekstovima (iz kojih se “posuđuju” dijelovi) i u kriznim situacijama (u žurbi da se nešto što prije objavi). U osnovi, riječ je o plagijatu, koji je i profesionalno i etički za svaku osudu. “Plagijat je krađa, prisvajanje tuđeg autorstva i tekstova. Plagirati znači pokrasti tuđu literarnu svojinu, što u medijima znači novinarsku svojinu. Kad novinar prenosi podatke iz drugih medija, dužan je korektno navesti izvor informacije. (Malović, Ricchiardi, Vilović, 2007: 61) “Zašto je plagiranje moralno rđavo? Postoje dva razloga. Prvi je to da se plagiranje svodi na kršenje prava intelektualne svojine, što, ustvari, predstavlja krađu. To znači primati javno priznanje za nečije tuđe ideje i nečiji tuđi rad. Plagijator nelegalno prisvaja trud druge osobe, bez pristanka originalnog autora i bez nadoknade originalnom autoru za njegov ili njen trud. Drugi razlog, koji je više povezan s našom raspravom o govorenju istine u novinarstvu, jeste to što plagiranje predstavlja svjesnu netačnost i pogrešno prikazivanje činjenica. To je slučaj čak i kada je sam sadržaj plagiranog izvještaja stoprocentno istinit. Ako novinar potpiše neki članak ili emituje vest na radiju ili televiziji kao da je to plod njegovog rada, kao nešto što je on istraživao i čije je činjenice sam lično utvrdio, kad je zapravo taj sadržaj plagiran od drugog autora, tada su čitaoci ili slušaoci i gledaoci obmanuti u pogledu izvora, originalnosti i kredibiliteta saopštene informacije. Prema tome, plagijator laže javnost o tome ko je autor vesti, čak i kad sama vest ne sadrži nikakvu laž.” (Žaket, 2007: 49) S druge strane, postoji i ono što je, osim profesionalnih načela kojih se svaki odgovoran novinar pridržava (posvećenost, objektivnost, profesionalnost, istinitost) moralno obavezujuće za novinara. Novinarski kodeksi u tom smislu mogu znatno pomoći, xii iako se novinari s etičkim kodeksom gotovo nikada ne suočavaju na akademski, odnosno teorijski način, nego su u određenom trenutku prepušteni sebi samima, svom znanju i obrazovanju (Malović, Ricchiardi, Vilović, 2007).

Biljana Radulović, advokatica iz Bijeljine kaže da se novinar mora prvo obratiti onome ko je njegova prava povrijedio i tražiti njihovu zaštitu, kao i nadoknadu štete prema opštim pravilima o naknadi štete.

– Ukoliko se odluči tražiti pravnu zaštitu za povredu autorskog djela iz čl. 4. Zakona o autorskim i srodnim pravima, podnosi tužbu za naknadu štete, prema opštim pravilima o naknadi štete, s tim da može tražiti i nematerijalnu štetu i to nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u slučaju da takve štete nema.
Visina troškova sudskog postupka bi zavisila od visine vrijednosti spora. Dakle, prema Zakonu o sudskim taksama pred sudom BiH, za vrijednost sudskog postupka do 1 000 KM je pet odsto taksa, do 5 000 je 45 KM taksa, preko 5 000 KM je tri odsto i tako dalje. I troškovi advokata zavise od vrijednosti postupka, pa bi minimalna visina troškova advokata ukoliko je do 5 000 KM bila 200 KM, ukoliko nije PDV obveznik.

Na pitanje da li se do sada suretala sa tužbama u ovoj oblasti, Radulovićeva kaže da nije ali da je nedavno dobila tužbu koju je podnio čovjek protiv nekog udruženja jer je za potrebe udruženja prevodio neke tekstove koji su objavljeni, a sada to udruženje koristi, ali ga ne potpisuje, niti mu daje neki honorar. O zakonskoj regulativi i da li je ona dovoljno precizna da bi se adekvatno štitila autorska prava, Radulovićeva govori da jeste dovoljna u smislu postojanja odredbi, koje treba da garantuju zaštitu.

– Međutim, odredbe se ne primjenjuju u praksi iz različitih razloga i to ne samo ovdje nego i u regionu. Neki od razloga su nepoznavanje autorskog djela i prava, zaštite, mogućnosti, novčanih sredstava za zaštitu, ali i sankcije za one koji krše – rekla je Radulovićeva.

Tekst je nastao u okviru projekta “Zaštita autorskih prava novinara/ki i drugih medijskih djelatnika u Bosni i Hercegovini”, koji implementiraju Udruženje BH novinari, Hayat TV, Dnevni list i Srpskacaffe. Projekat je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Andrijana Pisarević/SrpskaCafe.com

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Masovna vakcinacija u Srpskoj počinje sutra

GC

Moguće obustave saobraćaja u Trebinju zbog sahrane vladike Atanasija

GC

Indeks ekonomskih sloboda: BiH najgora u regionu

GC

Fitnes savez RS: Odluka o zabrani rada neopravdana

GC

Krizni štab Srbije donio nove mjere

GC

Elezu određen jednomjesečni pritvor

GC

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više