Izdvajamo

Nobelova nagrada za mir prvi put od 1935. dodijeljena novinarima


Mir i sloboda, pravo na slobodu govora, mišljenja, izbora, sve to nudi demokratsko društvo, ali, u većini slučajeva, nudi samo fiktivno. Dok veći dio svijeta na različite načine biva lišen slobode, jedan dio pak stalno nudi različite privide da su ove stalno ponavljane floskule održive i prihvatljive.

Jedan dio svjetskog poretka je ima, drugi ne. Razbacivanje floskulama traje, a možda je i jedan od primjera toga i nedavno dodijeljena Nobelova nagrada za mir, koju je, prvi put, još od 1935. godine dobio – novinar. Tačnije, dvoje novinara, Marija Resa i Dmitrij Muratov, i to za napore da obezbijede slobodu izražavanja, kao preduslov demokratije i mira. Nobelov komitet naveo je da su oni primjeri novinara koji se zalažu za ideal slobode izražavanja i štampe.

Predsjednik Udruženja novinara Republike Srpske Danijel Simić, prokomentarisao je ovakav potez te se osvrnuo na neke ranije dobitnike, istakavši da je samo pitanje Nobelove nagrade važno onoliko koliko samo priznanje nekome znači.

– Radi se o ispolitizovanom institutu i on služi interesima finansijske oligarhije koja vlada svijetom. Način na koji biraju laureate, sličan je rasnom ključu po kojem se posljednjih decenija dodjeljuju nagrade “Oskar”, Američke akademije za film. Takva vrsta estrade sa filmskog platna slijeđena je i u zvaničnoj, visokoj politici SAD. Prvo se krenulo sa imenovanim funkcijama. Medlin Olbrajt, Jevrejka, koja je prešla na hrišćanstvo, postala je prva žena državni sekretar SAD. Zatim je slijedio Kolin Pauel kao prvi crnac, a onda je ljestvica podignuta Kondolizom Rajs. Ona je bila i žena, i crnkinja. Barak Obama je logičan nastavak ovog niza, i nikako slučajno dobitnik Nobelove nagrade. Upravo za mir. Bez obzira što je vodio dva rata i deset dana nakon što je primio nagradu, poslao 30 000 novih vojnika u Avganistan. Od Nobelove nagrade se očekuje da će postavljati globalni trend u tom smislu – kazao je on i dodao da to nije američki mit popularne kulture, već staroevropski elitistički sud svjetskih dostignuća.

Prema njegovim riječima, cilj ovogodišnjeg izbora je uticati na novinare u tim (Rusija i Filipini) i sličnim zemljama.

– To su zemlje čija vlast se opire globalnoj tiraniji i sistemu vrijednosti SAD i njenih NATO satelita. Motivisati ih da nastave dalje u tom pravcu, kao da rade neki planetarno bitan posao, a ne služe interesima izvan svoje zemlje. Nakon raznih humanitarnih organizacija, prosto su na red za ovu nagradu došli i novinari – navodi on.

Govoreći o Muratovu i Resi i važnosti onoga što su uradili, Simić objašnjava da su ovo dvoje novinara ono što američko zakonodavstvo od 1938. godine definiše kao “strani agent” te da ta fraza najbolje opisuje zasluge koje su motivisale njihovo nagrađivanje.

– Dovoljno je reći da je Dimitrij Muratov rekao da bi on svoju Nobelovu nagradu dao Alekseju Navaljnom, pa smo već odgovorili na pitanje. Pri tome Navaljni je potpuno marginalan politički lik u Rusiji i nije nikakva prijetnja Putinu na izborima. On je bitan samo u medijima Zapada, isto kao izvjesna Svjetlana Tihanovskaja u Bjelorusiji, od koje sada prave globalnu ikonu bez ikakve zasluge. Ne bi me čudilo da su ove godine njoj dodijelili tu nagradu pa sam pomalo i razočaran. Marija Resa je, opet, u svojoj karijeri bila šef dopisništva Si-En-Ena sa Filipina, a na čelu je medija koji napada predsjednika Dutertea. On je zagovornik nezavisne politike ove zemlje i zauzeo je kurs približavanja Kini i Rusiji. Istovremeno je pokrenuo rat protiv droge, široku kampanju protiv korupcije i infrastrukturnu izgradnju zemlje. To su sve dobre stvari za narod Filipina, ali nikako za globalne multinacionalne kompanije koje su ih navikle iskorištavati – objašnjava Simić.

Simić navodi i da je od svih Nobelovih nagrada, pa i onih za nauku koju nikad nije dobio, recimo, Nikola Tesla, posebno nagrada “za mir” čista politička poluga, ali i ona za književnost, jer je nisu dobili pisci kao što su Tolstoj, Čehov, Borhes, Džojs, ali jeste Vinston Čerčil.

– Pitanje Nobelove nagrade, naravno, već odavno nije nešto oko čega se pita samo Švedska. Nekad su Nobelovu nagradu za književnost dobijali prevashodno skandinavski, a kasnije i drugi evropski književnici. Tako će i odjek ove nagrade na Filipinima i u Rusiji biti onoliki, koliko je u tim zemljama jak mit o Nobelovoj nagradi kao nečemu što je planetarno vrednovanje kvaliteta. Pomislite samo da li bi bilo moguće da Nobelovu nagradu za mir dobije Džulijan Asanž ili Edvard Snouden? Oni ne samo da su u svijetu poznatiji od dvoje pomenutih novinara, već su i podnijeli veću ličnu žrtvu u borbi za ono u šta su vjerovali. Uradili su to upravo pozivajući se na slobodu pojedinca i pravo društva u cjelini da zna šta rade politički lideri. Bredli Mening, sa promjenom pola i imena u Čelzi Mening, idealan je upravo za taj mondijalističko-patetični narativ, ali je on/ona u američkom zatvoru kao izdajica – ističe on i pojašnjava da razlozi zbog kojih oni ne bi mogli da dobiju nagradu za mir dovoljno govori o nagradi i o mogućnosti njenog stvarnog doprinosa “slobodi izražavanja”.

U svijetu stalno prisutnih ranije pomenutih floskula o borbi za slobodu mišljenja pojedinca, Simić ističe da je njemu trenutno najvažnija bitka ona protiv izmjena Krivičnog zakonika BiH.

– Za mene kao dio kolektiviteta, ali i lično, trenutno je najvažnija bitka novinara protiv nametnutih izmjena Krivičnog zakonika BiH, koji uvode verbalni delikt. Takozvani Inckov zakon je pitanje svjetskih okvira. Kako je moguće da u srcu Evrope, dok slušamo floskule o slobodi pojedinca i demokratiji, neko prijeti zatvorom ukoliko koristite svoje pravo na slobodu mišljenja i njegovog javnog izražavanja te komentarišete odluke estradnog kvazisuda iz Haga? Svaki slobodoljubiv čovjek u svijetu mora ustati protiv Bonskih ovlašćenja. Možda ne mogu odgovoriti na pitanje kakav će biti ishod, ali znam da sigurno neće biti osvijetljen Nobelovom nagradom – zaključio je Simić.

Filipini i Rusija

Nobelov komitet je naveo da Marija Resa koristi slobodu izražavanja kako bi “razotkrila zloupotrebu moći, upotrebu nasilja i rastući autoritarizam na Filipinima, u svojoj rodnoj zemlji”.

Godine 2012. postala je suosnivač “Raplera”, kompanije za digitalne medije za istraživačko novinarstvo, koju i dalje vodi. “Rapler” je kritičku pažnju usmjerio na kontroverznu kampanju vlasti Rodriga Dutertea protiv droga. Kako se navodi, broj umrlih je toliko visok da kampanja liči na rat koji se vodi protiv stanovništva sopstvene zemlje. Resa i “Rapler” su takođe dokumentovali kako se društveni mediji koriste za širenje lažnih vijesti, uznemiravanje protivnika i manipulaciju javnim diskursom. Dmitrij Andrejevič Muratov, navode, decenijama brani slobodu govora u Rusiji pod sve izazovnijim uslovima. Godine 1993. bio je jedan od osnivača novina “Novaja gazeta”. Od 1995. bio je glavni urednik lista ukupno 24 godine. “Novaja gazeta” je danas, tvrdi se u obrazloženju nagrade, najnezavisniji list u Rusiji, sa fundamentalno kritičkim odnosom prema moći.

Glas Srpske

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Predao se naoružani muškarac koji je bio ispred zgrade UN

DB

Vojska ispratila Merkelovu uz najviše počasti

DB

Partnerka premijerke Srbije na naslovnici prestižnog svjetskog magazina (FOTO/VIDEO)

DB

Iščupao kablove tokom Vučićevog obraćanja: Neka im se tresu gaće i neka se plaše!

DB

Iron Maiden u maju stižu u Beograd!

DB

Zbog naoružanog muškarca blokirana zgrada UN-a

DB

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više