Infopunkt

Sonja Stančić: Rat je toliko medijski propraćen da imamo osjećaj da je na našoj granici

Prošle su dvije godine neizvjesnosti i konfuzija sa mjerama zaštite od virusa korona, u umjesto da predahnemo i prodišemo, ovih dana proživljavamo traumatične uspomene na rat, podjareni silom informacija i dezinformacija iz Ukrajine, te u strahu od sličnih scenarija i na našem pragu.

Psiholog Sonja Stančić iz Banjaluke, kaže da je strah u ljudima opravdan i da ih najviše muči neizvjesnost od nemaštine i novog rata, jer im se ne čini da je Ukrajina tako daleko od nas.

– Naš narod nikako da progleda. Ova situacija uopšte nije bezazlena. Rat je toliko medijski propraćen da imamo osjećaj da se dešava ovdje negdje na našoj granici. Trenutno se vode i drugi ratovi u Somaliji i Jemenu, ali mi ništa ne znamo o tome jer nisu propraćeni u našim medijima. Uz to, Balkan je uvučen u tu priču kroz evropske zemlje, zakone, deklaracije i drugo. Ljudi se osjećaju ugroženo jer ih stalno neko spominje u kontekstu ratne nepogode. Nije nama Ukrajina toliko blizu, ali vijesti koje dolaze tako su medijski predstavljene da izgleda kao da nam se dešava u kući – kaže Sonja Stančić.

o Zar se nismo do sada oporavili od ratnih trauma?

– Trideset godina jeste neki period u kojem se može raditi na traumama i restartovanju. Ako se ide nekom uzlaznom putanjom, čovjek u tom slučaju može da se rehabilituje i za manje vremena. Međutim, mi smo stalno retraumirani ne samo prijetnjama ratom, nego i poplavama, ekonomskom krizom, pa sušom i čime sve ne. Kod nas je stalno neki stres i držanje u neizvjesnosti, a to nije prirodno stanje ljudima, jer se previše troše kako bi se smislili budući koraci i spustila stopa stresa.

o Šta nas najviše muči?

– Želja za izvjesnošću je u ljudskoj prirodi i zato uvijek razmišljamo i pričamo o tome kako tamo negdje sve jasno određeno. Zato ljudi govore da im nije toliko bitan novac, jer se on nekako zaradi. Zato i odlaze u inostranstvo, jer je tamo izvjesnije nego ovdje i jasnije je šta će biti sutra ujutro kada ustanemo. Mi najviše iscrpljujemo naše kapacitete na razmišljanje o opstanku, a to jako troši čovjeka. Mi na Balkanu, u BiH, u Srpskoj ili bilo kojem gradu, već 30 godina živimo u neizvjesnosti. Pandemija je samo još jedna trauma, odnosno retraumatizacija koju doživljavamo. Mi smo, a to se sada i vidi, potrošili sve svoje kapacitete za svakodnevno funkcionisanje.

o Da li tome doprinosi zatrpanost vijestima i informacijama?

– Zbunjeni smo pred ogromnom količinom informacija i nepostojanja jedinstvenog autoriteta kojem ćemo vjerovati kada nešto kaže. Ljudi su se ranije identifikovali sa različitim autoritetima, oni su tada stvarno i postojali. Možemo raspravljati zašto takvih danas nema, da li je to zbog digitalizacije i previše informacija ili nečeg trećeg. Ljudi sami traže informacije. Cijeli dan potroše na to da utvrde da li da nose masku ili ne. Dodatno zbunjuju mjere koje donose zbunjeni ljudi, bez dovoljno informacija i znanja da se uključe do kraja. Na kraju dana dobijete čovjeka koji je iscrpljen u pokušajima da shvati šta treba da uradi da bi svoj život stavio pod neku kontrolu.

o Čini se da se ovih dana kod nas ništa i ne dešava?

– Da, osim ponekih izjava političara koje su prilično nejasne i različite ujutro, u podne i u šest naveče. To zbunjuje, jer nismo čuli niti jedan jasan stav bilo koje strane u BiH, vlasti ili opozicije. Da zaustavimo čovjeka na ulici i pitamo ga koji je naš zvanični stav i gdje mi to idemo, on ne bi znao da odogovori. Prvi korak zaštite je jasna i pravovremena informacija, a mi to nemamo. Moji istraživački podaci pokazuju poražavajuće podatke u odnosu na prije deset godina u smislu informativne sigurnosti. Ljudi su kod nas preinformisani dezinformacijama. Od toga se postaje anksiozan, depresivan, muči vas nesanica, prebrojavate koliko novca imate i možete li da zaradite još. Ljudi se stalno vraćaju na početak devedesetih i razmišljaju da li su imali dovoljno goriva, da li su imali dovoljno brašna i novca, kojim bi putem sada otišli iz zemlje u slučaju mobilizacije. Žele da ne ponove one greške koje su onda napravili kada nisu imali dovoljno novca u ruci, goriva ili hrane. Žele sve to da preduprijede.

o Da li je to moguće učiniti uz maničnu kupovinu brašna i toalet papira?

– Nemoguće je bilo koju lošu situaciju preduprijediti, ali to je iluzija naše kontrole. Ona se vidi u te dvije vreće brašna, sedam paketa toalet papira i koju litru ulja, koji će pomoći da se mirno zaspi. Nažalost, naši donosioci odluka su preokupirani sobom i pokušajem da zauzmu stav, a to nije nimalo lako. Zato oni i ne vide šta se dešava kod građana, koji se zbog njih osjećaju tako nesigurno, obezglavljeno i napušteno. To je ta razlika u odnosu na postojanje ozbiljnog sistema i lidera, donosioca odluka za kojeg bi se uhvatili. Svi pokušaji da kupujemo, lagerujemo, dižemo novac iz banaka, nisu objektivni ni racionalni, ali imaju svoje objašnjenje. Zato ne smijemo nikoga osuditi za to jer nije ponuđena alternativa. Nismo im rekli da će sve biti u redu i sve dok to ne uradimo, imaju pravo na ovakvo ponašanje. To je samo način da se preživi dan. Ovdje je ozbiljan problem nastao u nepostojanju vođstva.

o Koje su moguće posljedice za one koji se ne uspiju izboriti sa strahovima?

– Posljedice se kreću od anksioznosti i povećane upotrebe alkohola sa jedne, preko osamljivanja, do depresije, suicidalnih misli i konkretnih pokušaja samoubistva sa druge strane.

o Koliko često u tim situacijama na “svoju ruku” uzimamo lijekove?

– To najbolje znaju farmaceutske kompanije. Mi znamo da se BiH nalazi visoko na listi država koje obilno koriste lijekove za sediranje, opuštanje ili smirivanje anksioznosti. To nije ništa novo. Inače volimo da propisujemo sebi terapiju i da zloupotrebljavamo ljekare. Ako ne nađemo nekoga da nam propiše terapiju, onda otkrijemo apotekara za prodaju ispod tezge. Stoji tvrdnja da se preko polovine sedativa, odnosno lijekova za neku vrstu smirivanja i opuštanja, poput leksilijuma, bensedina, bromazepama i drugih, pije bez ljekarske kontrole. Nekada se počne uz nju, a onda nastavi bez kontrole. To je neka vrsta zloupotebe lijekova.

o Koliko je to opasno?

– Veoma je bitno, a mi često ne razumijemo da se za depresiju ne pije sedativ, nego antidepresiv. Sedativ pijete da smirite neko aktuelno anksiozno stanje ili aktivno jako stresnu situaciju. Ne pijete ga zato što ste depresivni ili ste izgubili blisku osobu. Da bi mogli piti bilo koji od tih lijekova, prije svega morate znati svoju dijagnozu, dakle ići kod ljekara koji je psihijatar ili psihologa koji je verifikovan i radi u zdravstvenoj ustanovi. Na osnovu toga, onda ćete dobiti terapiju koju ćete da koristite. Kao psiholog, pobornik sam medikamentozne terapije i uvijek volim da sarađujem sa kolegama psihijatrima jer mislim da su dvije ili tri glave obavezno pametnije od jedne. U tom slučaju možemo pomoći nekome.

o Volimo da gutamo lijekove “za živce i spavanje” na svoju ruku, ali volimo li da idemo na psihoterapiju?

– Pijemo tablete, ali ne volimo o tome da govorimo. Na psihoterapiju se ne ide dok ne postane kasno, pa vam treba tri puta više energije, vremena i rada da biste sanirali neki problem. Mi smo kultura koja negira postojanje problema, u kojoj nije socijalno poželjno imati problem lične prirode. Uvijek se postavljamo tako da je neko drugi kriv za taj problem. Ako se razvodimo, kriva je svekrva, kada dijete ima problem, kriv je drug iz škole. Kada ostanemo bez posla, kriv je šef, ali mi nismo. Nikada nismo spremni da preuzmemo odgovornost za naše lične postupke, pa ni za naše loše fizičko, mentalno ili emocionalno stanje. Kada mi to ne prihvatamo i mislimo da nismo ni krivi ni odgovorni, onda se i ne liječimo, jer nije do nas. Neko drugi je odgovoran. Psihoterapija dolazi kada je čovjeku baš loše ili kad neko stekne uvid u svoju situaciju. Kod nas se na psihoterapiju ide kada treba unaprijediti psihološko zdravlje koje je već kvalitetno. Nama na terapiju idu zdravi, a ne oni kojima je potrebno.

o Da li je istina da oko 70 odsto djece imaju problem sa razvojem zbog modernih tehnologija?

– Ne znam da li je procenat tačan, ali iz mog okruženja i onog što vidim, sigurno preko 50 odsto imaju određene smetnje, trenutne ili hronične zbog neadekvatnog, ne mogu reći vaspitanja, ali higijene zdravlja i tretmana života u ranom dobu. Tehnologija je odlična stvar, internet i sve te aplikacije koje postoje pokazuju da idemo naprijed, da koristimo maksimum resursa. Sasvim druga stvar je njihova zloupotreba. Ne volim kada neko kaže da treba da se borimo protiv interneta i tehnologije. To su stvari koje nam olakšavaju život. Isto je kao da se borimo protiv mašine za veš ili sušilice. Moderne tehnologije su razvile i neka nova zanimanja, u kojima radi danas mnogo žena i sada lakše mogu da iskombinuju poslove sa brojnim porodičnim obavezama i iskažu svoju kreativnost. Ima tu mnogo prednosti, ali kao i sve što nas okružuje, i tehnologije se zloupotrebljavaju.

o Gdje nastaje problem?

– To se dešava zato što nismo edukovani ili dobro odgojeni. I dalje tvrdim da sve kreće iz kuće i od vaspitanja djeteta. Roditelji daju djeci telefon da bi se malo odmorili, a dijete je obaveza i projekat kojim se morate baviti baš dugo. Ako to ne shvatimo na vrijeme, postaćemo frustritani roditelj kojem je dijete višak. Često se za dijete odlučimo kao da je ono neki statusni simbol ili dodatak. Završili smo školu, zaposlili se, kupili stan i auto, pa je na redu i dijete. Međutim, dijete je živo biće i traži pažnju 24 sata, a donosi frustraciju jer nismo bili spremni. Da bi je smanjili, koristimo najjednostavnije i najbezbolnije rješenje, a to su moderne tehnologije. Vidjela sam kako djeca hipnotisano gledaju neke crtane filmove ili igraju igrice ili kako reaguju kada im to isključite. Igrice i crtići su pravljeni u timovima gdje, osim dizajnera, rade i psiholozi i pedijatri, koji su pomogli da budu stimulativne za socijalne i kognitivne centre.

o Da li je to moralno i ispravno?

– O moralu neki drugi put. Roditelji toga moraju biti svjesni i znati šta to znači za njihovo dijete koje ima tri godine, a provede pet sati ispred ekrana. Bitno je da shvate da to ostavlja trajne posljedice na razvoj. Pošto smo mi u ovom tranzicijskom društvu, pa nam je i roditeljstvo takvo, mi se stalno ugledamo na socijalno poželjne ili trenutno važeće popularne metode vaspitanja djeteta. Znate da ćemo se svi konformirati i onda ako neko nosi neku marku odjeće, uskoro će to raditi svi, ako se sluša neka pjesma, svi će ubrzo da je prihvate. Tako je i kod roditelja. Sada nije popularno da djeca budu na snijegu i kiši, da se isprljaju. Najbitnije je da budu lijepo upeglana, sa mašnicama i kikicama, u bijelim patikama, jer se tako pokazuje briga i postojanje potrebnih resursa. Prljavo i musavo dijete koje je cijeli dan napolju, prema trenutno važećim normama je ono o kojem niko ne brine ili bar ne dovoljno.

o Opet, gdje nastaje problem?

– Mi smo malo zamijenili teze. Roditelj sa nedovoljno iskustva kojem je to sve novo, a nema ni knjige niti škole o roditeljstvu, ugleda se na model koji je opštevažeći. Ako model kaže da dijete mora biti upeglano i čisto i da je napolju samo kada ne duva vjetar i nema kiše, na temperaturi oko 25 stepeni, onda se tako i radi, po ugledu na druge u okolini. Za to vrijeme Danci vrtiće otvaraju u šumama i ostavljaju ih tamo cijeli dan bez igračaka, tehnologija, grijalica ili dekica. Djeca su i na kiši i na snijegu, loži se vatra i kuva čaj na licu mjesta. Uče ih samostalnosti i kreativnosti, da razvijaju maštu. To onda u životu znači da će znati sebi da kreiraju posao, imaće razvijen kreativni i svaki drugi potencijal. Naučiće da padaju i da ustaju. Naša djeca padaju i ne znaju kako da se dočekaju. To je zato što im roditelji ne daju da trče da ne isprljaju novu odjeću. Oni su jedna od najsretnijih nacija na svijetu, najbogatijih i najobrazovanijih.

o Mnogo djece ima problema sa govorom.

– Govor je poseban problem. On se razvija tako što ljudi u kući pričaju. Ako djetetu date telefon da stalno gleda crtić i ne pričate sa njim, on nema mogućnosti da razvije govor, ni pravilan ni nepravilan. Niti mu se roditelji obraćaju, niti on uzvraća, kako da nauči ako je svako na svom telefonu? Sad nema više ni proširene porodice, bake i djeda koji bi nešto pričali, komšija i tako dalje. Oni ostaju zarobljeni u tom svom svijetu interneta i društvenih mreža i verbalizacija im je veoma loša. Primijetila sam problem kada razgovaram sa tinejdžerima. Kada razgovaramo verbalno, ne mogu da mi objasne šta osjećaju. Kada im kažem da mi napišu poruku preko mesindžera, tada mi fino objasne šta je. Oni mnogo komuniciraju pisanim govorom, kroz riječi i emotikone i simbole. Verbalizacija im je loša.

eTrafika

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

Možda vas zanima

Centralna banka BiH: Održana monetarna stabilnost

JG

Ivić: “Ljubiju” i “Aluminu” vratiti na listu strateških preduzeća

JG

Mala i srednja preduzeća uz podsticaje prate trendove i čuvaju zanate

JG

Izvještaj OECD-a pokazao da okruženje u BiH nije naklonjeno privrednicima

JG

Runić: Zahvaljujući Srbiji novčana pomoć penzionerima

JG

AMS RS: Nesmetano odvijanje saobraćaja

JG

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više