Prenos dodjele Oskara ekskluzivno moći ćete da pratite na programu Elta 1 HD televizije u noći između 28. i 29. februara uz komentar naše Monike Ponjavić.
Preživjevši “Thunderdome” prije tačno trideset godina, Maks Rokatanski (eng. Max Rockatansky), nevoljki ratnik najpoznatijeg postapokaliptičnog akcionog serijala današnjice “Pobješnjeli Maks” (eng. Mad Max), je ponovo na velikim ekranima. Ovaj put Pobješnjeli Maks se javlja u formi Toma Hardija (eng. Tom Hardy) koji je uspješno zamijenio pobješnjelog Mela Gibsona (eng. Mel Gibson). Tomu, koji je sada potpuno gurnut u drugi plan, se kao glavni-sporedni lik, pridružuje i Šarliz Teron (Charlize Theron) u ulozi Imperatorke Furioze (eng. Imperator Furiosa), žene-ratnice-kiborga, čiji je primarni zadatak spašavanje ropkinja-žena Imortan Džoa (eng. Hugh Keays-Byrne), gospodara Citadele. Dugoočekivani (trebalo je preko petnaest godina) četvrti nastavak franšize, naziva “Pobješnjeli Maks: Cesta bijesa” (eng. Mad Max: Fury Road), zvučao je obećavajuće, pogotov kada u obzir uzmemo činjenicu da je njegov režiser Džordž Miler (eng. George Miller) u tom period snimio samo pet filmova od kojih tri sa pingvinima (Happy Feet), odnosno sa prasićima (Babe) u glavnim ulogama (za koje je dobio nominaciju ali i nagradu Oskar). S obzirom da se radi o projektu koji se razvijao gotovo dvije decenije ne iznenađuje činjenica da su se mnogi razočarali u samu radnju filma, koja je prilično “svedena”. I zaista, potrebne su nam dvije rečenice kako bismo prepričali najduži film o Pobješnjelom Maksu (prethodna tri dijela su trajala manje od 90 minuta). Zarobljen od strane Ratnih dječaka (enf. War Boys), Maks, univerzalni donator, završava u Citadeli u svojstvu žive, ljudske vreće krvi. Kada Imperatorka Furiosa odluči da spasi Džoove žene, i majke njegove djece, iz ropstva, nevoljki Maks postaje dio ovog ženskog tima koji u potrazi i želji za slobodom kreće na bizarno putovanje epskih razmjera.
U posljednjih nekoliko mjeseci razvila se velika debata oko poente Milerovog (eng. George Miller) posljednjeg dijela, sada već, kultnog “Pobješnjelog Maksa”. Da li je ovaj film remek djelo ili ne? Ako jeste, zašto? Šta je to što ovaj film čini posebnim? Zar u pitanju nije samo još jedan u nizu blokbastera? I tako dalje, i tako dalje, u nedogled. Kada je riječ o umjetnosti, obično se kaže da se o ukusima ne treba raspravljati; da svako ima pravo na svoje mišljenje; te da je na kraju krajeva umjetnost subjektivna. Iako ove tvrdnje u velikoj mjeri jesu tačne postoji nešto što možemo nazvati konsenzus, a u pitanju je skup nepisanih pravila na osnovu kojih možemo donijeti jasan sud o kvaliteti određenog umjetničkog djela. Subjektivnost nema apsolutno nikakve veze s tim. Možemo ne voljeti “Građanina Kejn”a (eng. Citizen Kane) ali ne možemo osporiti Velsov (eng. Orson Welles) enormni doprinos razvoju kinematografije kroz ovaj film. Možemo ne voljeti Hičkokovog (eng. Alfred Hitchcock) “Psiha” (eng. Psycho) ali ne možemo zanemariti činjenicu da je upravo “Psiho” bio ta prekretnica koja je sedmu umjetnost dovela do ove tačke. Ubiti glavnog lika u prvoj trećini filma prosto nije bila norma, niti se to do tada ikada desilo. Dakle, kontekst. Bez njega nijedno umjetničko djelo nema smisla.
Značaj “Pobješnjelog Maksa: Cesta bijesa” tako leži u samom naslovu, odnosno u riječi “cesta”. Kao što znamo Milerov posljednji film je urađen u specifičnom žanru – Film ceste ili preciznije Roud muvi (eng. Road movie). U pitanju je žanr u kojem se radnja filma odvija tokom putovanja za vrijeme kojeg se junak mijenja, sazrijeva, postaje bolji ili gori nego što je bio na samom početku priče. Ovaj, kao i bilo koji drugi žanr podliježe epizodnoj strukturi. U svakoj epizodi javlja se novi izazov koji nam otkriva dio radnje a koji junak može preći ili ne. Ono što je izdvojilo ovo ostvarenje nije žanr sam po sebi nego činjenica da ga je Miler uspio u potpunosti ogoliti tako što ga je svojim rediteljskim postupkom destilovao i izvukao srž onoga što film ceste čini filmom ceste. Rezultat ove destilacije jeste ovaploćenje žanra u kojem je snimljen, jeste film koji ima svoju dramaturgiju ali koji isto tako jeste jedna neprestana akciona scena u trajanju od dva sata, podijeljen u tri čina. Dva sata savršeno koreografisanog stimpank (eng. Steampunk) baleta ili možda bolje rečeno simpank Sirk du solea (fra. Cirque du Soleil).
Ako vas ništa drugo nije zapanjilo – atmosfera, kamera, fantastična montaža, i još bolja koreografija, zatim scenografija, kostim, slika, te činjenica da je svijet ovdje postao glavni lik – onda bi barem Milerova hrabrost da u potpunosti gurne Maksa u zapećak zarad važnije priče na koju se stavlja naglasak, te sam koncept i režijski postupak trebalo da vas ostave bez teksta, ako ništa onda iz poštovanja prema enormnom poslu koji je Miler bez greške obavio, jer ovaj film ne može poći za rukom svakome; da može, već bismo ga gledali.
Ocjena: 5/5
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Nominacije:
Najbolji film: Doug Mitchell, George Miller
Najbolja režija: George Miller
Najbolja fotografija: John Seale
Najbolja montaža: Margaret Sixel
Najbolja scenografija: Colin Gibson, Lisa Thompson
Najbolji kostim: Jenny Beavan
Najbolja šminka: Lesley Vanderwalt, Elka Wardega i Damian Martin
Najbolji vizuelni efekti: Andrew Jackson, Tom Wood, Dan Olivier, Andy Williams
Najbolji miks zvuka: Chris Jenkins, Gregg Rudloff, Ben Osmo
Najbolja montaža zvuka: Mark A. Mangini, David White
U susret Oskaru: Most špijuna (The Bridge of Spies)
U susret Oskaru: Povratnik (The Revenant)
U susret Oskaru: Marsovac (The Martian)
U susret Oskaru: U fokusu (Spotlight)
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.