Art

Monika Ponjavić: Pozorišna kritika – Časovi u kojima ništa nismo znali jedni o drugima


“Iskra za predstavu je zasijala jedne večeri prije nekoliko godina. Proveo sam čitav taj dan na malom trgu u Muđi, blizu Trsta. Sjedio sam na terasi kafea i posmatrao život koji je prolazio. Našao sam se u jednom pravom stanju opservacije, što je možda bilo pomalo potpomognuto vinom. Svaka, pa i najmanja sitnica je postala važna (bez da bude simbolična). Najsitnije procedure su djelovale značajno po svijet. Nakon tri ili četiri sata, posmrtna kola su se zaustavila ispred kuće, ljudi su ušli i izašli sa kovčegom, slučajni prolaznici su se skupili, a zatim razišli, dok su kola otišla. Nakon toga, uobičajena užurbanost je nastavila da se odvija – komešanje turista, lokalaca i radnika. Oni koji su se tu zatekli nakon ovog događaja nisu imali predstavu šta se desilo prije toga. Ali za mene, koji je to vidio, sve što se desilo nakon incidenta sa posmrtnim kolima je bilo na neki način obojeno time. Niko od ljudi na trgu nije znao ništa o ostalima – otuda i naslov. Ali mi, posmatrači, smo njih vidjeli kao skulpture koje vajaju jedna drugu kroz ono što se dešava prije i poslije. Samo kroz ono što slijedi ono što je prethodilo zapravo dobija obrise; kao što i ono što se ranije desilo oblikuje ono što će doći.”

casovi-2

Ovako je Peter Handke, poznati austrijski pisac i autor scenarija za Vendersov (Wim Wenders) film “Nebo iznad Berlina” (Der Himmel über Berlin), opisao kako je došao do inspiracije za “Časove u kojima ništa nismo znali jedni o drugima”, pozorišnog komada napisanog 1992. godine, i to u mjesecima koji su prethodli rođenju njegove kćerke kojoj je tekst i posvećen. U originalnom izdanju priča je smještena u imaginaran prostor nekog bezimenog trga koji služi da opiše svijet onakvim kakav on jeste. Međutim, u izdanju Narodnog pozorišta Republike Srpske, koje je svoju premijeru doživjelo 18. oktobra 2015. godine, reditelj Mladen Materić, u saradnji sa dvadeset glumaca ovog pozorišta, stvara jedan realan prostor smiještajući ga u okvire nekadašnje Jugoslavije, čiju istoriju želi da prikaže. Postavljena na scenu kao jedna specifična vremenska petlja, predstava počinje u sadašnjem vremenu “tako što Trgom brzo prođe muškarac” (isječak iz pozorišnog komada, u prevodu Žarka Radakovića) da bi se, po završetku šetnje kroz dugu i kompleksnu istoriju ovih prostora, završila u gotovo istom tom vremenu.

casovi-3

U pitanju je druga predstava koju Materić postavlja na veliku scenu Narodnog pozorišta Republike Srpske. Kao i komad “Kuhinja”, čiji tekst pored Materića takođe potpisuje Handke, i ovaj se odvija bez ijedne riječi, a uz veliko oslanjanje na sam pokret, gest i mimiku glumaca, te generalno koreografiju koja stvara ritam neohopdan u pričanju ove priče. Odnos prema tijelu, nadograđenom kostimom čija je funkcija takođe semiotička, podsjeća na tijelo glumca koje je sedamdesetih godina utvrdio američki reditelj Robert Vilson (Robert Willson). Glumci u kojima je Vilson takoreći oslobodio njihov “specifični genij” (Ivan Nagel), sada, u poređenju sa nekim prijašnjim kriterijumima, na pozornici ne rade gotovo ništa: izlaze na pozornicu, hodaju preko nje, zaustavljaju se, stoje, sjedaju, dižu ruke, dižu noge, razvlače lice u osmijeh, mršte se. S jedne strane, to znači da stvaraju pokret koji čini osnovni vokabular pozornice: izlazak, kretanje, stajanje, sjedenje, ležanje, ustajanje, odlaženje. S druge strane, upravo tim pokretima, često zauzimajući neobične pozicije i još češće, ponavljajući ih u nedogled, glumci grade ritam predstave prateći, vrlo mehanički, stroge ritmičke i geometrijske obrasce od kojih je tekst i satkan, čija je posljedica sama predstava.

casovi-4

Scenografija, koju potpisuju Mladen Materić i Dragana Purković Macan, kućni scenograf Narodnog pozorišta RS, prikazuje dati Trg kao centralnog lika komada, a podijeljena je u tri plana. Skoncentrisana pretežno po ivicama scene, kako bi ostavila dovoljno prostora za igru, scenografija se svodi na niz besprijekorno osmišljenih ali i dizajniranih kulisa čiji je zadatak ne samo da uokvire Trg nego i da daju kontekst za igru, ostavljajući proscenijum u potpunosti prazan. Zadnji zid, prekriven bijelim platnom od poda do “plafona”, čist je i sveden, čime se postiže stvaranje idealne podloge za naizmjeničnu smjenu video projekcije i svjetla koji, posebno u kombinaciji, čitavom ovom prostoru daju izvjesnu atmosferu. Ovo je takođe element koji često možemo vidjeti u predstavama Roberta Vilsona koji obično radi sa plošnom pozornicom i platnom koje služi kao projekcijska ploha za svjetlo, film ili apstraktne likovne forme. Na taj način on omugaćava glumcima da svoje kretanje po sceni i kroz prostor izvode prvenstveno paralelno sa pozadinom čime se stvara utisak da se tjesnost aktera stapa sa plošnošću pozadine pod uslovom da se svjetlom ta trodimenzionalnost tijela glumca ne naglašava (contre-jour ili over-head tehnikom) što u ovoj predstavi i nije slučaj. Poređenje sa Robertom Vilsonom u ovom konkretnom slučaju ne bi trebalo biti shvaćeno kao kritika, nego radija kao pohvala jer pored toga što danas u umjetnosti generalno rijetko da možemo pobjeći od uticaja naše zajedničke kulturne prošlosti, direktnih ili indirektinih, činjenica jeste da je Materić uspio na jedan vrlo originalan način iskoristiti upravo tu prošlost, prilagođavajući je tekstu po kojem radi i svom ličnom senzibilitetu, stvarajući u procesu jedno, za ove prostore, nesvakidašnje pozorišno djelo. Uz to, neophodno je napomenuti i da je ovo jedna od rijetkih predstava u pozorištima Republike Srpske koja i zvanično ima dizajnera svjetla što je raritet koji svakako nije prošao nezapaženo. Riječ je o Bruni Gubertu (Bruno Goubert), dizajneru svjetla koji je sa Materićem sarađivao i na predstavi “Kuhinja”.

Sponzorisano

casovi-5

U 20 scena i sa preko 320 likova kojima se dešavaju male i velike stvari, sve u principu od suštinskog značaja za stvaranje njih kao ljudi, odnosno njih kao malog čovjeka o kojem predstava na kraju i jeste, Materić je uspio stvoriti kritički prostor za analizu ne samo vremena nego i ljudske greške, one vječite konstante ljudskog postojanja i osnovnog preduslova za stvaranje vremenske petlje o kojoj je već bilo riječi. Ponavljanjem radnji u vremenu koje se ponavlja tako je stvoreno jedinstveno mjesto značenja u kojem se istorija svijeta, ali i istorija svakog pojedinačnog ljudskog bića, nemilosrdno smjenjuju kroz različite epohe, od Austro-ugarske, preko Prvog i Drugog svjetskog rata pa sve do raspada nekadašnje Jugoslavije i ovog trenutka sada.

Predstava, nagrađena prošle godine kao najbolja u sezoni Narodnog pozorišta Republike Srpske i rađena u koprodukciji sa pet pozorišta (Théȃtre Paris-Villette, Théȃtre Sénart, La Rose des Vents, Théȃtre Garonne i Théȃtre Tattoo), je predstava koju nikako ne smijete propustiti.

Monika Ponjavić

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE 
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Paja Patak – omiljeni lik generacija djece

DB

Aleksandar Puškin – bard ruske književnosti koji je umro zbog ljubavi

DB

Dan kada je otišao kralj Chicago bluesa

DB

Duško Dugouško, najveći crtani lik svih vremena, slavi 86. rođendan

DB

Prince – umjetnik zbog kojeg smo zavoljeli boju purpura

DB

Jovan Dučić – pjesnik i diplomata

DB

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više