Uoči ovogodišnje dodjele Oskara, nagrade Američke filmske akademije, koju će ekskluzivno prenositi Elta TV u noći između 26. i 27. februara, portal SrpskaCafe predstavlja vam kandidate kroz pero kolumnistkinje Monike Ponjavić, koja će u društvu našeg muzičkog kritičara Nebojše Ristića, prenositi i komentarisati ovaj događaj.
Za potrebe ove recenzije ispričaću vam jednu ličnu, iskustvenu priču, koja mi je mnogo pomogla u razumijevanju problema sa kojim se Sjedinjene Američke Države i danas još uvijek hvataju u koštac. U pitanju je, naravno, robovlasničko nasljeđe i rasizam, koji sa njim ide ruku pod ruku. Naime, prije pet godina, u saradnji sa jednom Amerikankom iz Njujorka i jednom Hrvaticom iz Dubrovnika nastao je projekat, koji je za cilj imao umrežavanje umjetnika, internacionalizaciju, razvoj publike i oživljavanje zapuštenih javnih prostora kroz interdisciplinarnost. Jedna od tih akcija desila se 2013. godine u Pitsburgu. Kako se na kraju ispostavilo, izbor lokalnog kustosa (moj je bio arhitekta i scenograf) bio je presudan za uspjeh projekta. Zajedno sa njim, vođeni istim idejama i senzibilitetom, hrabro smo se odlučili za naselje “The Hill District” (Distrikt Brdo, u slobodnom prevodu). Kažem hrabro, jer jer je riječ o naselju koje je organizovano gotovo kao geto. Ograđeno prema centru grada doslovno, žičanom ogradom i parkingom (nekadašnja Fulerton ulica), “Brdo” je naseljeno isključivo Amerikancima afričkog porijekla koji, bez pretjerivanja, čine 100 odsto njegovog stanovništva.
Tih nekoliko sedmica koliko smo radili na instalaciji, nas petoro smo bili jedini bijeli ljudi na vidiku, u naselju gdje je boja kože vjerovatno najvažnija odrednica u identitetu, što je za mene bilo transformativno iskustvo. Nakon brojnih problema oko dobijanja dozvole za “New Granada Theater” (u kojem su svojevremeno izvodili Djuk Elington, Ela Ficdžerald, Keb Kalovej itd.), odlučili smo se na prazno zemljište između dvije kuće, pored “Olivet Baptist” crkve, takođe u Centralnoj ulici (paralelnoj sa ikoničnom Vajli avenijom). Da bismo mogli nesmetano raditi i negdje pohranjivati alat i materijal za instalaciju, ali i da bismo koliko toliko ostvarili kontakt sa lokalnom zajednicom, u želji da nas niko ne napada ili tjera odatle, sklopili smo ugovor sa lokalnim pastorom o razmjeni usluga. Mi ćemo sanirati njegovu crkvu, a on će nam zauzvrat dati prostor za skladištenje, uz obećanje da će o nama, na nekom od sljedećih okupljanja, reći pokoju lijepu riječ. I tako je i bilo. Vijest o grupi bijelaca koji danonoćno, koristeći samo dva para merdevina, koje imaju na raspolaganju, kreče lokalnu crkvu proširila se munjevito kroz naselje. Uskoro su nam počeli prilaziti razni ljudi pa smo tako, između ostalog, upoznali i Pukija, koji je kao dječak svirao u lokalnom Kroford Grilu sa velikanima džeza, te mladu majku plesačicu, koja je zbog prerane trudnoće morala odustati od svog sna. Zajedno sa svima njima, tim od osam ljudi, podijeljen u dvije grupe (scenski dizajneri i izvođači), napravio je autorsku predstavu iz dva dijela, gdje je prostorna instalacija u vidu ograde sastavljene od niza vrata poslužila kao scenografija za narativ koji je pričao njihovu lokalnu priču, okvirno se oslanjajući na djela Augusta Vilsona (August Willson) “Fences” i “Radio Golf”, istovremeno pozajmljujući naslov od pjesnika Kloda Mekeja (Claude McKay) koji je ugao Vajlija i Fulertona nazvao “Raskršće svijeta” (eng. Crossroads of the World).
Iako film “Ograde” (eng. Fences), koji se odvija na “Raskršću svijeta”, govori univerzalnim jezikom, vjerujem da je za njegovo puno razumijevanje neophodno pružiti kontekst koji Pitsburg sa sobom nosi. Ne samo zato što su lokacije koje sam navodila (Vajli avenija Centralna ulica, Kroford raskrsnica itd.) poslužile kao lokacije za Denzelov (Denzel Washington) novi film, nego zato što je on baziran na dramskom tekstu Augusta Vilsona. Za one koji ne znaju, August Vilson je bio poznati američki pisac, koji je, pored osvajanja Pulicerove nagrade, postao i jedini Afroamerikanac po čijem imenu je pozorište na Bordveju dobilo naziv. Njegovo najvažnije djelo je serija poznata kao “Pitsburški ciklus” (eng. Pittsburgh Cycle), sačinjena iz deset drama, od kojih je devet smješteno isključivo na “Brdu”, mjestu njegovog rođenja. Ova serija, koju često nazivaju i “Ciklus vijeka” se bavi decenijskim problemima i iskustvima Afroamerikanaca u Pitsburgu, gdje jedan tekst pokriva vremenski raspon od jedne dekade, prije i poslije njegovog rođenja (1945.).
U periodu od 1920-tih do 1960-tih, Pitsburg, odnosno “Brdo”, je izgradilo reputaciju američke meke za džez muzičare. Bilo je to zlatno doba “čeličnog grada”. Klubovi, pozorišta i barovi su se otvarali nemilice, a imena poput Erla Hajnsa, Ele Ficdžerald, Reja Čarlsa, Roja Eldridža, Čarlija Parkera, Djuka Elingtona, Keba Kaloveja nerijetko su se pojavljivala na plakatima za predstojeće događaje. Poslije rata, kada se “Ograde” i odvijaju, činilo se da je afroamerički džez, zajedno sa razvojem “Brda” i pokretom za građanska prava, nezaustavljiv. Međutim, za Pitsburg sve staje 31. maja 1957. kada je počela takozvana “urbana obnova” grada, kao dio projekta “Renesansni Pitsburg”, gdje je donesena odluka da se donji dio “Brda” sravni sa zemljom. Kako bi se napravilo mjesta za novu Arenu (Civic Arena), koja je trebalo da bude pitsburški “Linkoln centar”, svi objekti, uključujući i one od istorijskog značaja za grad, su srušeni. Ugao Vajlija i Fulertona je izbrisan sa mape. Nikakvi napori nisu uloženi da se spase Kroford Gril ili bilo koji drugi klub u blizini, poput Lole, Vošingtona ili Plave note. Fulerton je postao parking, a Vajli samo sjećanje u Vilsonovim dramama. Tokom cijelog procesa uništeno je 100 blokova, 1 300 objekata, 413 porodičnih poslova, a 8 000 ljudi je dislocirano. “Urbano obnovljanje značilo je crnačko uklanjanje”, glasili su naslovi u novinama. I bili su tačni. Ne samo tada, nego i sada, pola vijeka kasnije, jer rasizam o kojem Denzel u filmu govori, nažalost još uvijek postoji.
Repetitivna, ili ciklična, radnja filma “Ograde” skoncentrisana je na živote tipične pitsburške afroameričke radničke klase, ovaj put na porodicu Mekson, na Troja (Denzel Washington), Rouz (Viola Davies) i njihovog sina Korija (Jovan Adepo). Troj, glava porodice, je neostvareni ekstrovertni brbljivac, beskrajno željan pažnje, koji svoje dane provodi skupljajući smeće po ulicama Pitsburga, uvijek u pratnji dva najbolja prijatelja, Bone (Stephen Henderson) i flaše žestokog pića. Rouz, njegova druga žena, je domaćica, brižna majka i požrtvovana žena, spremna da na svojim leđima nosi svu težinu neuspjeha i gorčine koju Troj osjeća, prema sistemu, kontekstu u kojem živi, te propuštenoj šansi u svojoj karijeri bejzbol igrača, za koju “nisu krive njegove godine, nego boja kože”. Kao što sam ranije rekla, “Ograde”, šesto djelo iz Vilsonovog “Pitsburškog ciklusa”, smještene su tokom 1950-tih, iako sama vremenska odrednica ne znači puno jer Vilson govori univerzalnim jezikom, koristeći jednako univerzalne teme koje su mahom primjenjive na sve nas i, čini se, na sve nas u bilo kom vremenskom periodu.
Pokušaji da se njegov najpoznatiji tekst prenese na film bili su bez uspjeha, prvenstveno zato što je Vilson insistirao na afroameričkom reditelju. Pet godina nakon njegove smrti, 2010. godine “Ograde” su doživjele svoje ponovo izvođenje na Brodveju (prvi put ulogu Troja igrao je Džejms Erl Džouns), u produkciji Skota Rudina (Scott Rudin) i režiji Kenija Leona (Kenny Leon). Glavne uloge su tumačili Denzel Vošington i Viola Dejvis, koji su za svoj rad nagrađeni “Tonijem” (Tony Award). Pet godina kasnije, ista ekipa odlučuje da napravi i prvu adaptaciju za film, ponavljajući svoje uloge (Rudin kao producent, Dejvis, Vošington, Vilijamson, Hornsbi i Henderson kao glumci), uz izmjenu rediteljske uloge, koja je ovaj put pripala Denzelu. Sam potez ponavljanja uloga već uigrane ekipe glumaca se itekako osjetio na ekranu. Lakoća sa kojom se Denzel Vošington suočava sa dijalogom kojeg ne manjka, govoreći brzo, tačno i, na momente čini se, beskonačno, je svakako jedna od tih privilegija. Kao pandan njegovoj nepodnošljivosti (koja jenjava kako se bližimo kraju, a on postaje sve tiši), postojano stoji Viola Djevis, čija je interpretacija i sposobnost da dočara težinu situacije i patnju kroz koju prolazi nenadmašna. Ako iko ove godine zaslužuje “Oskara”, onda je to sasvim sigurno ovaj glumački duet.
Međutim, najveća vrijednost Vošingtonove režije teksta baziranog na drami leži u njegovom gotovo neobičnom izboru da elemente predstave zadrži žive unutar tkiva filma, te da svu svoju pažnju usmjeri na Vilsonov tekst, koji de facto jeste njegov najkvalitetniji element. Na ovaj način, Denzel uspjeva otvoriti dovoljno prostora za glumce, ne samo kako bi oni pokazali svoje izvanredno glumačko umjeće, nego kako bi im, preklapajući ih sa scenografijom “Brda”, sa njegovim eksterijerima i enterijerima, stvorio dovoljno konteksta za dodatno nijansiranje priče. Scenski dizajn “Ograda” postaje sredstvo za posredovanje ili bolje rečeno produžena ruka scenarija, konstantno stvarajući utisak da umjesto filma mi sve vrijeme zapravo gledamo pozorišnu predstavu. U trenucima kada je važno da naše glavne likove doživimo kao nebitne, minorne fragmente jednog vremena, Šarlot Kristensen (Charlotte Bruus Christensen) će snimati u širokim planovima i totalima, dok će se u nekim drugim, kada klaustrofobičnost njihovih života i svijeta u koji su smješteni poprimi fokus, njena kamera skoncentrisati isključivo na stvaranje istog osjećaja kod publike. Ne računajući Troja i Rouz, “Brdo” je, baš kao i Vilsonov tekst, zapravo glavni lik “Ograda”, a Denzelov izbor da nam to i pokaže, koristeći ikonične fotografije Tinija Herisa (Charles Teenie Harris) kao svoje reference prilikom građenja vizuelnog identiteta filma, dočaravajući težinu ovog prostora i njegove tragične sudbine, bio je odličan potez, koji je značajno oplemenio ovaj izvrsni film.
S druge strane, upravo je to “Brdo” generisalo događaje koje ću sa sobom vječno nositi kao najdragocjenije iskustvo koje imam, ne samo zato što sam stekla nove prijatelje u afroameričkoj zajednici koji su me prihvatili objeručke, pjevala sa njima na jutarnjoj misi i jela u lokalnom restoranu “Grandma B's” koji je preživio test vremena, nego zato što mi je pomoglo da sagledam svijet iz različitih uglova unutar grupe bogatog kulturno-istorijskog nasljeđa i brojnih ograda, koju su čini Irac iz Belfasta (arhitekta), Meksikanac imigrant u Sjedinjenim Američkim Državama (plesač i koreograf), Englez iz francuske provincije Kvibek u Kanadi (glumac i reditelj), Srpkinja iz Bosne (scenski dizajner i arhitekta), američki bijelac iz Pitsburga (arhitekta i scenograf), te crnkinja (glumica) i crnac sa “Brda” (glumac). Tri sedmice života, fizičkog i umnog rada sa njima, te dijeljenja svega u ograđenom prostoru bez ikakvog kontakta sa vanjskim svijetom, okupljeni oko Vilsonovih riječi i Tinijevih fotografija, bilo je neprocjenjivo iskustvo, kakvo se može desiti možda samo jednom u životu, ako ste dovoljno srećni.
Film je nominovan samo u četiri kategorije: Najbolji film (Todd Black, Scott Rudin, Denzel Washington), Najbolji glavni glumac (Washington), Najbolja sporedna glumica (Viola Davies) i Najbolji adaptirani scenario (Willson). Sve četiri kategori jesu i više nego zaslužene, uz dodatak scenskog dizajna i režije, koji su se svakako trebali naći na ovoj listi.
Ocjena: 5/5
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.