Prije nego što nastavim sa redovnim kolumnisanjem, moram ipak da se osvrnem na završetak one od prije 14 dana. Tamo piše: ”Ne znam da li je poslije završetka ceremonije bilo, iza bine, upriličeno streljanje nekog od tonskih tehničara na licu mjesta, ali sam siguran da 27. ovog mjeseca u Dolby Theatru, na dodjeli Oskara, to čak ni u teoriji ne dolazi u obzir.”
E, pa kako život uživa u tome da me negira, i to najviše kad sam najsigurniji i kategoričan, vidjeli smo kako to “ne dolazi u obzir”. Da je u pitanju bila seoska zabava onda bi mi “gaf” sa dodjelom Oskara za najbolji film bio sasvim normalan. Ovako, mislim da su upleteni bili svi. Od onog Kimmela, kome ne bih dao da mi preko ulice prevede pudlicu, do Warrena koji je odjednom postao senilan pa nije obratio pažnju da mu je u rukama završila pogrešna koverta i na kraju, ali ne manje važno lica “lalalendovaca” dok su se penjali na binu bez imalo radosti. Na engleskom to se zove “set up”, na našem “namještaljka”. Potrebna Hollywoodu da po svaku cijenu razbije monotonost ceremonije, a najmanje potrebna Barryju i njegovoj ekipi, jer jedan sjajan film ovako nosi Oskar sa mrljom. “A moglo je bolje…”
Hajd’ sad nazad na posao i odmah da raspetljamo. Rhiannon nije često ime, bez obzira koliko je veliki bio istoimeni hit Fleetwood Mac iz 1975. Ono što je lako moguće jeste da je jedna djevojčica rođena samo dvije godine kasnije dobila ime po toj pjesmi koja se nalazi u skoro svakom pravom američkom domu, jer kao što znamo FM su kao dio namještaja tamo. 40 godina nakon toga, pet albuma sa Carolina Chocolate Drops i hvaljenog prvenca „Tomorrow Is My Turn“, u produkciji nikog drugog do T-Bone Burnetta, Rhiannon Giddens je izdala album „Freedom Highway“, sa većinski njenim pjesmama. Ovime je proces dozrijevanja zaokružen pa smo dobili novu članicu uskog kruga autorki čija zrelost garantuje puno dobrih čuda u budućnosti.
I još malo o imenu pa će biti jasnije što je tako rijetko. Naime, Rhiannon je lik iz velške, moguće i keltske mitologije. Pazi sad, ona je glavna junakinja srednjevjekovne velške kolekcije priča Mabinogi. Ova odlučna žena iz „Drugog svijeta“ izabrala je kao životnog saputnika Pwylla, princa od Dyfeda, s kojim je stekla sina, budućeg heroja, Pryderija…. A sad sve ovo možete lijepo da bacite kroz prozor jer nema ama baš nikakve veze sa onim što nam je ponudila njena imenjakinja. Možda ipak nije sve za bacanje jer joj je muž Irac a djeca im se zovu, ne baš uobičajeno za Sjevernu Karolinu odakle potiče, Aoife i Caoimhin.
Njeno porijeklo iz rasno mješovitog braka je ipak presudno odredilo teme kojima se Rhiannon bavi na ovom albumu. Uvodna „At Purchaser's Option“ je nastala tragom oglasa iz doba robovlasništva u Americi gdje se nudi mlada robinja u dobrom stanju, a kupcu se ostavlja na volju šta da uradi sa njenom devetomjesečnom bebom. Ovom užasu kao kontrapunkt stoji gotovo borbeni poklič: “Možeš uzeti moje tijelo, moje kosti, možeš uzeti krv, ali ne i dušu moju“. Na istoj liniji je „Julie“, u kojoj vojska Sjevera dolazi na južnjačku plantažu i gdje gospodarica traži od svoje robinje da zaštiti njenu imovinu, ali Julie odbija da to učini, uz riječi: “Gospodarice, o, gospodarice, taj sanduk zlata je ono što si dobila kad prodade djecu moju“.
I ako dramu ove dvije pjesme podcrtavaju tek violina i bendžo, glavni instrumenti kojima vlada klasično muzički obrazovana Giddens, u bogatoj muzičkoj paleti zamješano je tako mnogo boja i skoro da nijedan pravac crne muzike u zadnjih 200 godina nije zaobiđen. Tako u „Birmingham Sunday“ Richarda Farrine (posvećenu bombaškom napadu Kju Kluks klana na crkvu u američkom Birminghamu kada su stradale četiri crne djevojčice) čujemo prvoklasni gospel, da bi u „Better Getter It Right The First Time“ nakon uvodnog dijela koji bi mogao da prođe i kao neka od pjesama Bonnie Raitt uslijedio pravi hip-hop. U „We Could Fly“ nema ništa drugo do dvije gitare, električne i akustične, eh, da umalo da zaboravim i njenog glasa koji ovoj jednostavnoj i raspjevanoj melodiji o dušama Afro-Amerikanaca koje nakon smrti lete ka voljenom kontinentu dodaje atribute anđeoskog. Baš kao što je to znala da uradi na projektu „The New Basement Tapes“ u „Lost On The River“, gdje je najveći problem kako zadržati suze pred čistoćom te interpretacije i dubinom emocije koja se spušta na vas. U istoj kategoriji je i svojevrsni trijalog, ustvari obraćanje istom čovjeku od njegovih dječačkih dana pa do samog kraja, „Baby Boy“, gdje su ne jedan već tri glavna vokala. Osim Rhiannon tu su njena sestra, te Leyla McCalla, ova poslednja i sama sjajna autorka. Način na koji je to sve uklopljeno ostavlja utisak potpune simbioze i koherentnosti, baš kao što je to slučaj sa cijelom ovom briljantnom pločom.
Naslovna numera „Auto-put slobode“ je jedna od svega tri koje nisu autorstvo Rhiannon, standard je to The Staple Singers, direktna posveta mirovnom maršu tim istim auto-putem, za građanska prava iz 1965. Ona zatvara album, nimalo slučajno, jer Rhiannon ne skriva nijednog trenutka da je imala namjeru da pored pjesama duhom i temama starim 200 godina ukaže da su one i dalje aktuelne, naročito dolaskom nove vlasti u Americi. Na scenu su otvoreno izbile netolerancija, ksenofobija i agresivnost koje su uvijek plodno tlo za nove ratove. Naravno da ne mislim da će sad nešto Sjever i Jug da se iskrve kao nekad, lekcija je naučena pa se sad ratovi izvoze na sigurnu udaljenost, ali svejedno, kad se tresu zidine velike tvrđave niko ne može ostati spokojan. Pjesme Rhiannon Giddens podsjećaju na takvu prošlost, jer „ko ne pamti iznova proživljava“.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.