Izdvajamo

Goran Dakić: Svi mirisi i jedan koji nedostaje


Beogradski sajam knjiga svaki put miriši drugačije. Prvi, premijerni miris jeste miris nepoznatoga; drugi put sajam miriši na „velika očekivanja“ i poneko razočarenje (jer vremena je uvijek malo); treći miris dolazi iz partera, sa štandova najvećih izdavačkih kuća, sa korica knjiga štampanih noć pred otvaranje sajma; četvrti se „čuje“ iz hodnika koji iz „hale jedan“ vodi u omanji salon u kojem su smještene antikvarnice i u kojem uporni traže davna, posebna izdanja koja im nedostaju da njihove kućne biblioteke postanu konačno savršene; kada česti posjetilac ogugla na sve te mirise počinje da se navikava na peti, jedini koji ove godine nije bio tu i koji je uznemirio sve dobre i sve loše duhove koji se motaju oko velikih kupola uz Savu…

Ulazni hodnik je pun plakata koji pozivaju posjetioce da dođu na taj i taj štand i kupe tu i tu knjigu ili se sretnu sa tim i tim piscem. Najveći među njima pripada, naravno, Šešelju koji satima sjedi, viče „Sledeći“ i potpisuje „Hašku aždaju rasporenog trbuha“, „Sanaderovu mačkicu Aleksandra Vučića“ i ostale naslove koji vrište. Nekoliko štandova dalje nalazi se, prvi put, „Albertov ćošak“, na kojem Balašević potpisuje „Kalendar mog detinjstva“… U obližnjem hodniku nekoliko štandova za kojima sjede samoproglašene mesije, nadriljekari koji su otkrili lijek protiv tumora i razni vjerski reformatori.

cof

U tišini sajamske galame prolaze oni koje niko ne primjećuje – prodavci malih i velikih kesa, čistačice koje prazne vazda pune kante, kafedžije koje ne čuju ništa osim kofeinskih porudžbina. Voda na sajmu, dabome, nije za piće, pa „palete“ sa „netaknutom, izvorskom“ vodom stižu jedna za drugom. Niko, čini se, ne primjećuje ni promocije na kojima se, jedna preko puta druge, brane ćirilica i Kosovo, ali promotori kite i vezu. U mimohodu čovjek može da sretne i poneko poznato lice – od Milana Gutovića do Bore Drljače. Sve je tu, samo je pitanje ko sa kime želi da se slika…

Prvi put sam na beogradski sajam išao prije 15 godina, možda i više, po sili novinarskog zadatka. Honorar je taman „legao“, dobio sam i neke dnevnice, pa sam se kući vrati sa dvije reportaže, tri intervjua i putnom torbom knjiga u kojoj su, između ostalog, bila „Deretina“ izabrana djela Ive Andrića u deset knjiga. Kasnije sam kupovao i kupovao, uvijek kratak za koji dinar da pazarim još nešto… Ne znam kako i kada, ali sam onda zaustavio odlaske i ponovo se vratio sajmu tek prije nekoliko godina, nakon što sam otkrio halu sa antikvarnicama. Tu se krije sve što mi duša ište, mada niko nema Asturijasa. Ali, pronašao sam Matića, pronašao Himenesa, pronašao Malinovskog, nekoliko izdanja čačanskog „Gradca“ i među njima De Pradu…

Sponzorisano

sdr

Stevan Raičković je sajam knjiga u Beogradu zvao „vremenom rukovanja“. Gledao sam tu istinu dok sam na sajam odlazio prvenstveno kao novinar, a tek u drugom planu kao kupac. Ove godine ništa od toga rukovanja nisam vidio. Sreo sam nekoliko dragih ljudi, ali mi nikada neće biti jasno kako se takve stvari dešavaju u onolikoj gomili sajamskog mesa. Ako sam se i mogao nadati da ću sresti Nešića, ni sanjati nisam mogao da ću nabasati na Kršića, ali to me obradovalo više nego sabrana djela Huana Rulfa. Nisam vidio Basaru, nisam vidio Kecmanovića, nisam vidio ni Ljiljanu Habjanović. Sreo sam Ršuma, kaže da se udebljao, ali da mu godi. Meni zamjera ono što njemu prija i dodaje: Meni je baba govorila da plast sena nikada nije utušio miša, ali pripazi zbog zdravlja… Ode dalje svojim poslom, a ja, tražeći bateriju za brzo punjenje, u tašni pederuši pronalazim još neke dinare i trk natrad do antikvara da vidim može li se još nešto pronaći…

sdr

I taman kada sam se dohvatio onoga što sam tražio i prije, a nisam pronalazio, očešem se o Vuleta Žurića koji mi otvori oči:
– Jesi video?
– Šta?
– Sklonili su.
– Šta su sklonili?
– Pa zar nisi video?
– Nisam, jer ne znam gdje treba da gledam.
– Izađi napolje. Videćeš. Smetalo im. A to je bio jezik koji su svi razumeli na sajmu. Ne znam zašto im je to smetalo. I kome. Pogledaj.
Platim i pojurim napolje. Zverem oko sebe. Mjenjačnica, kafić, rolapi… I onda vidim!
Nema pljeskavica! Nema mućkalica! Nema Leskovčana!
Ni sajam nije više što je nekad bio.
A, da.
Kupio sam „Uspomene, doživljaje, saznanja“ Milutina Milankovića.
I bez pljeske se vratio nazad u Banju Luku.

Goran Dakić

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Ko je Faton Hajrizi, koga traže za ubistvo pograničnog policajca u Srbiji?

DB

Iz Demos-a poručili: Smjena direktora DEPOT-a nije zakonita, predsjednik Nadzornog odbora u sukobu interesa, a Ratko Jokić ne ispunjava uslove

SB

Dodik tvrdi da su mu namjerno isključili klimu na suđenju, oglasili se iz Suda BiH

SB

Voda na banjalučkim bazenima bezbjedna za kupanje

SB

FSS se oglasio poslije Tadićevog povlačenja (FOTO)

SB

Tadić emotivnom porukom potvrdio da se oprašta od reprezentacije Srbije

SB

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više