Uhvatiti se u koštac sa tekstom poput “Sabirnog centra”, Dušana Kovačevića, hrabar je potez, pogotovo kada u obzir uzmemo i činjenicu da je na datom tekstualnom predlošku nastao i istoimeni jugoslovenski kultni film, u režiji Gorana Markovića, sada već davne 1989. godine.
Hrabrost se, u ovom slučaju, pripisuje reditelju Marku Misirači, ali i upravi Narodnog pozorišta Republike Srpske koja je odlučila da “Sabirni centar” bude predstava koja će 18. oktobra 2017. godine zvanično otvoriti njihovu 88. sezonu. Nastala zajedničkim snagama, u saradnji sa Pozorištem Prijedor, u pitanju je prva koprodukcija između ova dva profesionalna pozorišta, a prema prvim reakcijama publike, čini se da će biti i izuzetno uspješna.
U novoj interpretaciji poznatog teksta, čiju adaptaciju potpisuju Marko Misirača i Ivan Velisavljević, mjesto radnje “Sabirnog centra” se iz Srbije premjestilo u prostor Krajine, u grad Banjaluku, a vrijeme je sa 1969. prebačeno u 1990. Iako naposlijetku nije donijela dramatična pomijeranja unutar ove priče, promjena konteksta (mjesta, ali i vremena) je uspjela pružiti neophodno osvježenje, dajući jedan novi pogled na stvari i tematiku kojom se bavi. Samim tim, u ovoj novoj verziji arheolog je postao istoričar, a antička iskopina Šehitluci, odnosno Banj brdo, kako se zove u novijoj istoriji. Na taj način, parirajući i u stopu pažljivo prateći Kovačevićeve prostorne odrednice, Misirači je pošlo za rukom da povuče iste paralele koje u ovom novom kontekstu nose gotovo istu težinu. Ako je u filmu ruševina oko koje se cijela radnja odvijala bila antičkog porijekla (i na taj način, gotovo proročki, označavala kraj i dekadenciju jednog društva), onda Misiračina ruševina predstavlja simbol jednog drugog minulog vremena, drugih urušenih ideja i utopija, socijalizma, o kojem još samo mrtvi na onom svijetu govore.
Scenografija, čija je primarni zadatak podijeliti prostor (na prostor živih i prostor mrtvih), jednostavna je i svedena, ali istovremeno i protkana određenim ne tako jednostavnim elementima i simbolima, poput replike Augustinčićevog Spomenika palim Krajišnicima, čime se stavlja akcent na ono na šta se tematski bazira ova adaptacija. Koristeći se scenografijom (zagrobni život), uz izvjesni nedostatak iste (živi svijet), kostimom, te svjetlom, koje koristi na vrlo pametan način, Misirača je uspio postići efektivnu i bezbolnu promjenu prostora, lišenu suvišnih elemenata i kićenja, što je čest problem danas. Koliko svjetlo (koje potpisuje Miljenko Bengez) doprinosi vizuelnom identitetu, odnosno vizuelnom kvalitetu jedne predstave, vidi se upravo na ovom primjeru. U istom cilju, u cilju razgraničavanja ovih različitih prostora, stoji i jednako jednostavan kostim koji je na neposredan i nedvosmislen način uspio dublje podvući Misiračine intencije. Posmatrajući ih kao simbiozu elemenata koji bi trebalo da se nadopunjuju, što je ovdje i slučaj, može se zaključiti da je predstava uspjela, dajući, u vizuelnom smilsu, vrlo jasan rezultat.
“Sabirni centar” je dobar, ugledan primjer klasičnog mimetičkog teatra, koji na momente, koristeći se prevashodno podjelom svjetova kroz upotrebu scenografije, kostima i svjetla, pravi otklon od scenskog realizma. Zanimljivo je da se kao taj otklon, pored prethodno nabrojanih elemenata, može doživjeti i igra Zlatana Vidovića, ali i ovdje nedovoljno, što se može pripisati rediteljskoj neodlučnosti. Neodlučnost o kojoj govorimo reflektovana je i u “dizajniranju” ponašanja i izgleda likova u zagrobnom životu čija je igra samo za nijansu stilizovana u odnosu na likove živih. U nekoj drugoj predstavi to možda ne bi bio predmet razgovora međutim, budući da je ovdje vizuelni identitet jedan od ključnih elemenata režije, očekivala bi se snažnija dihotomija stilizovane i nestilizovane igre, kao svojevrstan pandan izrazito različitim karakterima prostora u kojima se naposlijetku i dešava. Naime, iz pozicije publike, za koju je predstava prevashodno pravljena, stiče se utisak da “Sabirni centar” predstavljanjem dva različita svijeta na čijim temeljima je izgrađen, istovremeno želi biti i jedno i drugo. Ali i ovdje samo na momente, sasvim dovoljno da se primijeti, a nedovoljno snažno da cjelokupni utisak i atmosferu predstave naruši.
Iako je riječ o jednoj kvalitetnoj predstavi, problem, međutim, ipak postoji i on se prvenstveno ogleda u nedostatku scenografije i svjetla u svijetu živih, koji je, sa ciljem (mada nije u potpunosti jasno kojim), ostao u svom ambijentu “radnog” prostora, gotovo nedorečen. Takvom odlukom, stavljen je prevelik i prejak akcent na repliku Spomenika palim Krajišnicima, pa samim tim i na prostor mrtvih, čija vizuelna dominacija poništava prostornost svijeta živih, koji u ovoj instanci gotovo i da ne postoji i gdje se s vremena na vrijeme stiče utisak kao da na sceni stoji samo jedan masivni, predimenzionisani scenografski element, što zapravo nije bio slučaj. Predstava pati i od izvjesne neujednačenosti ritma, što za sobom povlači određenu prijetnju u smislu prevelike statičnosti u pojedinim trenucima, a posebno na početku prvog čina. Ipak, čini se da problem leži prije u činjenici da je ovdje riječ o mladoj predstavi i nesigurnosti ili, bolje rečeno, neuigranosti glumaca koji priču nose (do sada je bilo svega četiri-pet izvođenja), nego u samom mizanscenu i odlukama reditelja. Kako to obično biva, vrijeme će pokazati.
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 4/5
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.