Dugo očekivana druga sezona „Stranih stvari“ (eng. Stranger things), serije koja je svoj momentum prošle godine doživjela postepeno i sa puno pompe, objavljena je na Netfliksu u petak, 27. oktobra.
Kao veliki ljubitelj prve sezone, što možemo pripisati prije svega nostalgiji i ljubavi prema 1980tim, dekadi kiča i šarenih boja, nove epizode sam očekivala sa izvjesnom dozom nestrpljenja.
Međutim, kada se taj inicijalni entuzijazam i topla osjećanja koja proživljavate dok gledate mnoštvo poznatih kadrova i bezbroj referenci na sopstveno djetinjstvo slegne, ono što ostaje jeste blago razočarenje.
Druga sezona „Stranih stvari“ je bukvalno ono što su njeni tvorci, braća Dafer (Matt & Ross Duffer), i obećali. Ista kao prva samo veća, mračnija i pompeznija. I nevještija. Konfuznija. Besciljnija. Ali i dalje zabavna.
Više stvari je uticalo na ovakav rezultat u drugoj sezoni. Moglo bi se reći da smo, očekujući nastavak ove priče, jedva čekali da uronimo u taj prijatni, poznati i prepoznatljivi svijet na koji su nas Daferi prisjetili prošle godine, ali ipak sa određenim strahovanjem da ne dobijemo prosto „još“ svega već viđenog. To se ipak u najvećoj mjeri i desilo ove sezone, koja u odnosu na prošlu nije pokazala nikakvu inventivnost ili originalnost. Koncepcija priče je ista, prilično predvidljiva, ali razlog zbog kojeg ona sada postaje malo zamorna ne leži u samom pisanju. Ako bi analizirali priču prošle sezone, ni ona nije bog zna šta, ali je atmosfera, brojne reference na poznato i drago, te čitav taj izgubljeni i ponovo pronađeni svijet ono što je zapravo toliko zasijalo. Nakon prvog iznenađenja, drugi put ista stvar jednostavno nema istu težinu. Niti bi trebalo.
Tako su autori, umjesto da novoj sezoni daju nešto iznenađujuće, nešto što ne bismo očekivali, odlučili da publici podiđu na najprostiji i najbanalniji način. Poznata lica, u vidu zaljubljenog Majka (Finn Wolfhard), zabavnog Dastina (Gaten Matarazzo) koji i dalje ima najbolje replike, sumornog Vila (Noah Schnapp), oko čijeg se iskustva priča okreće, stamenog Lukasa (Caleb Mcaughlin), tvrdoglave Eleven (Millie Bobbie Brown), vječite dadilje Stiva (Joe Keery), gotovo nepodnošljive Džojs (Winona Ryder) i čovjeka zbog kojeg se “Strane stvari” isplate gledati, Džima Hopera (David Harbour), i dalje su sveprisutna, što u pojedinim slučajevima i nije tako pozitivna stvar. Pored toga, daljeg razvoja likova gotovo i da nema, ili ako ima, ima samo u tragovima.
U priču su uvedeni i neki novi likovi, od kojih bi svakako trebalo izdvojiti Boba Njubija, kojeg igra još jedna proslavljena zvijezda 1980tih, Šon Astin, u narodu poznatiji kao Semvajz Gemdži (Lord of the rings). Međutim, ni on, odnosno oni, uopšte ne doprinose priči i, bojim se, igraju na kartu „obaveznog“ diverziteta, dodajući još jedan ženski lik poznatoj družini. Ono što bih, međutim, ocijenila kao najveći promašaj sezone jeste cijela jedna epizoda koja se bavi jako popularnom temom današnje popularne kulture, a to je tzv. „origin story“ ili pozadinska priča koja bi trebalo da da širi kontekst likovima i dublje nas upozna sa njima. Međutim, ono što je u ovom slučaju problematično, jeste činjenica da je cijela sedma epizoda, koja se bavi prošlošću Eleven, toliko različita od svih ostalih, počevši od stila, uvođenja nove lokacije (velegrad Čikago, za razliku od gradića Hokins), novih likova koji prije pripadaju trećerazrednim „sci fi-fantasy“ serijama posljednje decenije, katastrofalno patetičnih dijaloga i klišea koji se ne koriste sa mjerom i ukusom kao u ostatku serije. Vrativši se iz ove epizode nazad u priču, opet dolazimo do antiklimaktične završnice, koja na kraju ostavlja veoma slab i pomalo razočaravajući utisak, s obzirom koji potencijal je nosila ova hrabra koncepcija serije u svom početku.
Iako bogata raznim dosadnim trenucima čiji je zadatak, izgleda, vrtiti priču iznova i iznova u krug, prateći tako tragični kraj majke simpatične Eleven, scena čiji je nivo detaljnosti, bila jedina svijetla tačka u ozloglašenoj i vidno nespretnoj sedmoj epizodi, nije sve za odbaciti. Muzika je i dalje jako dobra, i velikim dijelom daje atmosferu tamo gdje je režija podbacila. A brojnim zabavnim replikama, koje uglavnom izgovaraju Dastin, Stiv i Džim, pošlo je za rukom ne samo da nas nasmiju i povremeno zabave, nego i da, barem na momente, ublaže sumornost jednako sumornog tona ove nove, reciklirane priče.
Ocjena: 3/5
Monika Ponjavić
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.