Ganjam pivo sa Čupom Predojevićem mjesecima, ali ne ide. Posao je takav kakav je i nikako da uskladimo slobodna vremena. Sretnemo se ponekad, prebacimo koju u brzini i slažemo jedan drugog da ćemo prebačiti koju u narednim danima.
Tako iz dana u dan, iz nedjelje u nedjelju, iz susreta u susret. Posljednji put smo se sudarili prije nekoliko dana. Taman sam htio da mu kažem da je Džon Ford američki Radoš Bajić, ali me presiječe.
Ne mogu, brate, više. Sve mi se zgadilo. Muka mi je kad moram da napišem tekst. Nisam poražen, samo sam zgađen. Nemam volje ni da pišem o onome što me zanima. Isti ljudi, iste rečenice. Zlo mi dođe kad vidim šta narod najviše čita. A znam da će biti još gore. Više ih zanimaju Stanijini guzovi nego koncert Stefanovskog. Više ih zanima ko je koga odvalio pod jorganom kod Mitrovića nego i Džon Ford i Orson Vels zajedno. Znaš kad razmišljam da batalim sve i da bježim. Ne znam gdje, ne znam šta, ali ovo je postalo nepodnošljivo. Pos’o je dobar, a para laka, nije to problem, ali zar zaista ne može bolje od ovoga?
Kažem da znam o kakvoj muci priča i velim da će proći. I meni se ponekad desi da potonem, ali sve rjeđe. Prihvatio sam, kažem mu, pravila igre. Zanimaju vas gluteusi? Evo gluteusi. Trebaju vam iznutrice? Evo i iznutrice. Posao pretvori u zanat, a zanat u zaradu. Tako je lakše. Povremeno ćeš napisati neku kolumnu, analizu ili reportažu koja će dovesti u ravnotežu prijašnji nesklad. Napisaćeš i tekst za novi broj nekog časopisa, a takvi tekstovi se uvijek pišu iz vlastite potrebe, a ne po nalogu drugih. Tu ćeš pronaći dio sebe koji će i dalje vjerovati da pisanje nije potrošeno i da i dalje imaš šta da kažeš.
Brzo teške teme preobrazimo u šale i ponovo dogovorimo pivo. Pružimo dvadesetak zajedničkih koraka niz cestu, a onda on ode lijevo, a ja desno. Do stola i interneta imam desetak minuta i tokom šetalačkog intermeca razmišljam o onome što mi je Čupo rekao. Gdje prestaje posao, a počinje zanat? Gdje prestaje uživanje, a počinje moranje? Kako razlikovati „želim“ od „moram“? Kako složiti rečenicu da si i dalje ponosan na nju? Ili da si bar ponosan na to što nije napisana onako kako ne bi smjela biti napisana?
Dođem predveče kući i krenem na put – portali, fejs, tviter. Vidim da se ponovo digla galama na javni servis. Na teletekstu Radio-televizije Republike Srpske objavljena je sljedeća vijest: „Bivši trener Košarkaškog kluba „Crvena zvezda“ Dejan Radonjić i ove godine je došao na slavu Svetog Jovana kod kolege Dragana Bajića, stratega „Igokee“. Slavi je prisustvovao i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Stručnjak, koji je trenutno bez angažmana nakon što nije nastavio saradnju sa Beograđanima, još jednom je pokazao koliko cijeni svoje kolege. I prošle sezone, nakon meča sa „Igokeom“, Radonjić je posjetio svog prijatelja. Naravno, i ove godine su u razgovoru dominirale košarkaške teme, a kao vrstan poznavalac košarke ranije se dokazao i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.“
Čupo je, ipak, u pravu. Zar zaista ne možemo bolje od ovoga?
Goran Dakić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.