Rad Džordana Pila (Jordan Peele) pratim od početka 2012. godine, kada sam postala upoznata sa njegovom genijalnom serijom “Key and Peele” koju je, zajedno sa Kigan-Majklom Kijem (Kegan-Michael Key), koncipirao za Komedi Sentral (Comedy Central).
Kako je riječ o televizijskom programu sastavljenom iz niza skečeva na razne aktuelne teme, sam format je unaprijed određen i jasno definisan kao kratko izlaganje, duhovitog, komičnog ili satiričnog sadržaja, koje se obično završava određenom poentom. I koje je, bez izuzetka, zasnovano na nekoj fori.
Njegov debitantski film “Bježi!” (eng. Get out) nije ništa drugačiji. Osim što je film. Sve ostalo je manje-više isto, zbog čega ga, između ostalog, i ne mogu doživjeti ozbiljno, niti razumjeti sve hvalospjeve koji su mu u proteklih nekoliko mjeseci upućeni.
Zamišljen kao satirčni horor, “Bježi!” prati Krisa (Daniel Kaluuya), mladog fotografa i crnca (jer boja kože je ovdje od presudnog značaja), na putu otkrivanja uznemirujuće tajne o porodici njegove bijele djevojke Rouz (Alisson Williams). Na samom početku filma, tokom vožnje do imanja njenih roditelja, Kris i Rouz slučajno udare jelena, nakon čega taj kompletan incident prijave policiji. Na mjesto nesreće dolazi bijeli policajac koji automatski pretpostavlja da je Kris sjedio za volanom i da je samim tim kriv, iako je istina posve drugačija. Na taj način Pil postavlja zaplet, govoreći nam eksplicitno čime će se tokom naredne 103 minute jednako eksplicitno baviti. Ništa nije ostavljeno mašti, niti je išta u ovom filmu iznenađenje. I to je problem.
Naravno, on ne bi bio toliko očigledan niti bi dobio na težini da nije riječ o filmu koji se ove godine našao na skoro svim listama filmskih kritičara kao jedan od najboljih u 2017. i koji je, na kraju krajeva, nominovan u raznim kategorijama za neke od prestižnijih filmskih nagrada. Ipak, na svu sreću, sam broj nagrada niti u jednom trenutku nije prešao granicu ukusa, što mi koliko-toliko uliva nadu da se ovakve stvari u budućnosti i neće u velikoj mjeri dešavati, te da je možda ipak samo riječ o trendu i da će filmska umjetnost pobijediti, jer, valjda bi trebalo da ocjenjujemo film i njegov kvalitet, a ne teme kojima se on bavi. Ili ne samo teme. Moj negativan stav prema ovoj satiri proizilazi upravo iz činjenice da sve te teme kojima se Pil ovdje koristi, kako bi adresirao jedan zaista važan problem u Americi (ali i drugdje u svijetu), on koristi vrlo direktno, čime ga banalizuje i unižava, postižući tako suprotan efekat od željenog.
Uzmimo za primjer “srebrnu kašiku” koju Misi (Catherine Keener) koristi da hipnotiše Krisa. Ona je ovdje u ulozi stilske figure koja govori upravo ono što vam prvo i padne na pamet – komfor života privilegovanih, bogatih, bijelih Amerikanaca. Jer, porodica Armitaž je baš to; porodica zaštićena svojom bjelinom, bogatstvom, tradicijom i generacijskim nasljeđem. A “srebrna kašika” je ta koja im, bukvalno, ali i figurativno, dozvoljava da vrše kontrolu nad svojim (crnim) žrtvama bez ikakvih posljedica i odgovornosti. Prikaz kultnog lika američke književnosti – “Čiča Toma” (eng. Uncle Tom) – koji predstavlja otjelotvorenje ideje srećnih robova, blaženih u svojim ulogama podređenih ljudi je takođe jedan od stereotipa koji se i danas smatra optimalnom sudbinom svih crnaca u Americi.
Zatim, tu je i Pilova doslovna upotreba crne i bijele, u načinu oblačenja, u boji automobila koji u koloni izgledaju kao da dolaze na sahranu (što dijelom i rade), u pahuljicama koje Rouz jede za doručak, u prikazu bijele, koja je kroz istoriju označavala nevinost, te izvrtanje i tog stereotipa naglavačke. (Ironično) tretiranje upotrebe pamuka, kao Krisovog jedinog spasa, ovdje dostiže novu ravan, a njegovo propadanje u, ponovno doslovnu, crnu prazninu Pil koristi kako bi prikazao i skrenuo pažnju na jedan širi narativ crne Amerike.
U toj sceni, Krisovo tijelo je imobilizovano, nemoćno, paralizovano i pod kontrolom bjelkinje koja zahtijeva pravo na vlasništvo nad drugim crnim tijelima, kao što su njeni preci to radili prije nje. Pored otvaranja dijaloga na teme ropstva, brutalnosti i generalno nepravde koja se nad crnom populacijom u Americi i dan danas sprovodi, Pil ovom scenom direktno adresira i nepostojanje svijesti o tretiranju nestanka manjinskih grupa u Americi pa, između ostalog, i crnih muškaraca, a naspram takozvanog sindroma nestale bijele žene, koji socijolozi koriste kako bi opisali veliku medijsku pažnju vezanu za slučajeve nestalih osoba koje uključuju mlade djevojke ili žene iz visoke klase društva, potpuno pri tom ignorišući sve ostale. Ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da film počinje pjesmom “Redbone”, čiji refren “stay awake” u prevodu znači “ostani budan”. Shvatajući sve kako je u ovom filmu zamišljeno i namjereno, doslovno, čitanje ovog teksta kao poruke glavnom liku jedino je ispravno čitanje. U tom smislu, za razliku od prosječnog protagoniste horor filma, Kris je itekako svjestan opasnosti koja vreba iza ćoška. Upravo se to “subverzivno” tretiranje horor tropa od strane kritike vidi kao Pilova najjača tačka, njegov forte.
Crpeći svoju insipiraciju iz “Stepfordskih žena” (eng. The Stepford Wives), “Pogodi ko dolazi na večeru” (eng. Guess who is coming to dinner) ili “Rozmerine bebe” (eng. Rosemary’s Baby), vrlo agresivno za razliku od Andersona, Pil uzima sve te stereotipe, simptomatične za horor filmove, dodatno ih naglašavajući i podvlačeći im značenje. Bijeli feminizam, mikroagresija kao sredstvo dehumanizacije, kodiranje u govoru i promjena identiteta, fatalne žene, psihološka manipulacija i tako dalje. Sve što vam padne na pamet, ovdje je.
Iako sam potpuno svjesna da je prenaglašavanje stereotipova kojima se Pil ovdje obilato koristi stvar koncepta, nisam sigurna da je takav koncept suštinski dobar i da radi za film. Pogotovo uzevši u obzir da se sve moglo reći na jednostavniji (i manje iskarikiran) način, čime bi “Bježi!” nesumnjivo bio bolji film, jer u ”jednostavnosti je ključ savršenstva”. Ovako on ostaje negdje između. Nedorečen.
Borci, da ne kažem ratnici, za socijalnu pravdu su sa ovim filmom konačno došli na svoje, jer Pil gotovo sve moguće nepravde savremenog društva, sa akcentom na rasizam, ovdje uzima pod svoje i pakuje ih pod krinku savremenog, provokativnog, originalnog, angažovanog filma. I to bi bilo u redu da one nisu tretirane na ovako jeftin i banalan način i da film nije ono što jeste – jedan geg, jedna fora, bez posebne umjetničke vrijednosti, koja se u karijeri ne može desiti dva puta. A sve zarad navodno složenog, kompleksnog i visprenog koncepta. Posmatrajući ga isključivo u ovom kontekstu, odnosno, u njegovom pravom ruhu, “Bježi!” je, unutar zadatih okvira, zapravo sjajan, zabavan film koji govori o važnim i relevantnim temama. Sve ostalo je nategnuto. A Pilova pozicija režisera-autora, kako su ga kritičari, prerano i olako, označili, će se definisati i odrediti tek u budućnosti. Sa njegovim sljedećim filmom. Nikako prije.
Ocjena: 4/5
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.