Sa omota novog albuma „Boarding House Reach“ posmatra nas stilizovan, “ukršten” sa ženskim modelom i vrlo blijed, da ne kažem bijel, Jack White, ali istina o ovom albumu ne može biti dalje od toga jer je ovo „najcrnji“ album koji je maestro ikad objavio.
U redu, ništa manje crn nije bio ni bluz čijom sirovom varijantom se i jeste obznanio svijetu kroz The White Stripes, ali tamo se ipak kretao u manje-više zadatim i prilično krutim uzusima žanra. Ovdje se kao nikad dosad prihvatio hip-hopa i njegovog mlađeg brata trip-hopa sarađujući sa čitavom bulumentom prvenstveno crnih muzičara koje je pored ostalog upoznao radeći sa Beyonce na njenom albumu „Lemonade“, kroz saradnju sa Jay-Zijem koja nikad nije završena ili pak sa A Tribe Called Quest na „We got it from Here… Thank You 4 Your Service“.
Jack koga znamo kao idolopoklonika Son Housea te Led Zeppa kao Son Housea iz druge ruke, ovdje je svjesno odlučio da zadrži ponešto od tog zvuka u osnovi, ali da to toliko iščaši da niste baš uvijek sigurni da li je želio bilo šta konkretno da postigne, tj. koji mu je cilj uopšte bio. To i sam priznaje u intervjuima kao svoj modus operandi. Dovesti sebe u pomalo neugodnu situaciju, zaći u nepoznat teren i u tom uzbuđenju koje se neminovno javi doći do nekih novih muzičkih spoznaja. Hrabar umjetnički potez, tim prije što je neizvjesnost uspjeha visila cijelo vrijeme nad glavom. Rezultati te avanture su, upravo kao što to biva sa avanturom, dijelom uspješni, dijelom vas ostavljaju da vrtite glavom i razmišljate šta mu je to sve trebalo.
Naviknuti na maksimalnu izoštrenost iskaza iz prvog dijela njegove karijere sa The White Stripes, koji ne samo da je krasila potpuna muzička svedenost nego i vizuelni identitet koji nije ostavljao ni za tren mjesta dilemi da li je to sljedeća velika stvar na sceni, sada smo dobili potpunu suprotnost. Ona se naslućivala kroz albume „Blunderbuss“ i „Lazaretto“, ali je ovdje Jack po svemu sudeći odlučio da zatvori oči i tako skoči u okean.
Istorija rokenrola češće poznaje ovakve istraživačke poduhvate uz pomoć opijata koji pomjeraju percepciju, ali srećom, nije uvijek i samo tako. Sam White navodi Bowiejeve nagle zaokrete na način da je u potpunosti napuštao provjerenu formulu, raspuštao tako moćne prateće bendove poput The Spiders from Mars, da bi se otisnuo put Amerike da sa vrhunskim soul muzičarima stvori biser poput „Young Americans“ a da ne govorimo o berlinskoj trilogiji i saradnji sa gospodom Enoom i Frippom. Tako je sada i White zakupljivao na par dana studija u New Yorku ili Los Angelesu, daleko od njegovih baza u Detroitu ili Nashvillu, obrevši se u prostoriji sa gotovo potpuno nepoznatim muzičarima.
Ovo u prevodu znači da nikad niste čuli toliko sintisajzera, loopova i samplova na nečemu što je potpisao krsnim imenom John Gillis. Čak i tamo gdje ima tragova starog Whitea, a „Over and Over and Over“ je najbliže tome sa svojim Stripes riffom, vrlo brzo on tu nakrca semplovane vokale i počne da repuje. Srećom, kad je neko veliki muzičar a takvi se odmah poznaju po svojoj snažnoj personalnosti, to se ne surva u neku papazjaniju već baca novo svjetlo na mogućnosti ovog umjetnika.
Bilo bi vrlo interesantno čuti ove pjesme u izvornom obliku jer ih je Jack snimio na 4-kanalnom magnetofonu samo pjevajući ih u iznajmljenom stanu. Neke od njih poput country-dueta sa Esther Rose “When Day Is Done“, samo tako počnu a onda se prometnu u soul sa debelim namazom Hammonda, ali i ostalih instrumenata sa tipkama. I uopšte, svaku od pjesama je moguće posebno analizirati jer malo koja završi onako kako je počela.
Sad, kad to sve imamo na umu, ključno je pitanje da li je ovo sve pokušaj bijega iz kreativne krize jednog takvog originatora kakav je Jack White? Jasno i glasno, ne. Zato što unutar gotovo svake od ovih pjesama možemo čuti bar jednu briljantnu temu koja je možda tu i tamo protraćena, ali je to ne čini manje briljantnom. Čovjek koji se na početku pojavljivao u svega tri boje: crvenoj, crnoj i bijeloj, ovdje je razlio tu paletu. Kad bi ovdje bilo nekih zvjezdica i brojki u svrhu ocjene, za umjetničku hrabrost zaslužio je čistu desetku, za realizaciju nekoliko njih manje, pa vi vidite kad ovo sve poslušate koja će vam se učiniti konačnom.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.