Ako bih ikada izmišljao poslovicu, izmislio bih je na način da ti je istinski prijatelj onaj ko ti preporuči pametnu knjigu.
I zaista preporuči mi dobar prijatelj knjigu austrougarskog žandara Františeka Valoušeka Sjećanja na Bosnu, u kojoj ovaj veli da su “životni zahtjevi Bosanaca minimalni”, ali da su “ipak to zadovoljni ljudi, zdravi i veseli”. I tu ću stati sa opisom. Jer Bosančev minimum nisu samo nekadašnja posuda kačamaka, par kriški hljeba i slanine-sudžuke, drugim riječima današnja suma potrebna za tiket od kladionice, kratku kafu bez mlijeka i dnevnu dozu cigareta. Njegov minimum je i da, ako je ikako moguće, nešto brani od nekoga i nečega. Bez obzira da li je to nešto u tom trenutku i zbilja ugroženo i da li je on što se treba odbraniti uopšte realna kategorija.
Srbin tako brani Republiku Srpsku, Hrvat Herceg-Bosnu ili jednakopravnost, dok Bošnjak brani Bosnu i Hercegovinu. I premda u odbrani prvo dvoje nailazimo na kompletne teatrologije raznih apsurda, izazivanja opštih opasnosti tamo gdje ne postoje, uz halabuke traumatizirajućih zahtjeva i pokliča koji nikada neće biti realnost, moglo bi se reći da se ipak radi o, koliko-toliko realnim busijama. Bošnjaci, s treće strane, brane Bosnu i Hercegovinu, koja je realna koliko granice, međunarodnom prisilom, uspostavljenog protektorata, te njenu izmišljenu sadržinu. Bez obzira radi li se tu u o ponavljanju netačnih teza o kontinuitetu srednjovjekovlja, ili da je upravljačka elita osmanskog bosanskog ejaleta, regionalnog samooslovljavanja Bošnjaci, jedno te isto sa srednjovjekovnim ili današnjim Bošnjacima-Bosancima, pa čak i sa vijećnicima ZAVNOBiH-a, ili ponavljanju, načelno ispravnih, teza o sistemu jedan čovjek-jedan glas i nedopustivosti da manjina upravlja većinom.
Odbrana Bosne i Hercegovine je, prema tome, odbrana niza nespojivih događaja i načela. Neko će uzvratiti da to nisu ni Kosovski zavjet, ili mit o “tisućljetnoj” hrvatskoj realnosti. I imati pravo. S tim što su ovi mitovi, kao nešto prirođeno ljudskoj kolektivnoj psihi, prihvaćeni i među Srbima i Hrvatima mejnstrim.
I onda se taj kompost besmilica gorčevito brani, dok je svako ko ukaže da se radi o besmislicama automatski neprijatelj Bosne i Hercegovine, vjekovnog sklada koji je 1992. misteriozno izrastao u napadnuto građansko društvo.
Dok je ono na čemu Bošnjaci zasnivaju odbranu Bosne i Hercegovine, u realnosti, složene države, ono što su prihvatili samo oni. Drugim riječima, za sve ovo vrijeme, postdejtonske odbrane Bosne i Hercegovine od strane bošnjačkih i bošnjačko-građanskih partija, mi nemamo proizveden nijedan inkluzivan mit o Bosni i Hercegovini. Ništa o srednjovjekovnoj, pa i osmanskoj identitetskoj kompleksnosti i heterogenosti ovih krajeva, koje itekako istinski, a ne lažno, mogu spojiti svetog Stefana i Ferhadiju, svetog Savu i derviše, pa čak i franjevce ne zato što su bili “vjerni Bosni” (što je, također 19-ovijekovna i savremena ideološka konstrukcija), već zato što su u, za sebe, neprijateljskim okolnostima, u njoj opstali. Jedino što možemo čuti je priča o uniformnosti i neupitnoj nerazdruživosti, o društvu koje je funkcionisalo perfektno u svojoj mističnoj šerijatskoj zbilji, dok tu harmoniju nisu narušile srpska i hrvatska nacionalna politika, pa je neuspješno obnovio ZAVNOBiH, ali, nekako, ponovo uveo u stvarnost Alija Izetbegović.
I onda se taj kompost besmilica gorčevito brani, dok je svako ko ukaže da se radi o besmislicama automatski neprijatelj Bosne i Hercegovine, vjekovnog sklada koji je 1992. misteriozno izrastao u napadnuto građansko društvo. Samo što većina onih koji su trebali biti njegov dio nikada nisu shvatili kakvu premiju propuštaju. I zaista, kada se 26 godina nakon rata insistira na jednim te istim postulatima kao “odbrani”, je li opradano postaviti pitanje, radi li se to radi čiste gluposti, ili zbog toga što takva “odbrana” polučuje željenim rezultatima, a to je održavanje statusa quo, odnosno gospodarenja isključivo osiguranim teritorijama, bez ikakve stvarne pretenzije za jedinstvom? Ako nešto provjereno odbija druge narode i bošnjačke kantone čini etnički najčistijim dijelovima BiH, a pogotovo grad Sarajevo kao logično mjesto integracije, kako onda bošnjačku i građansku odbranu jedinstvenosti BiH ne shvatiti kao primjer “tobožnje odbrane”, na osnovu koje bi se mogao napisati udžbenik apsurdnih i suludih težnji.
O Srbiji i Aleksandru Vučiću možemo misliti opravdano svašta. Ali to da je upravo bošnjačka politika odbila njegovu pruženu ruku i uputila ga na Dragana Čovića i Zapadni Mostar, ne treba uopšte dovoditi u sumnju. Umjesto da se razmišlja o perspektivama moguće BiH i mogućeg i najprirodnijeg saveza, a to je onaj između Beograda i Sarajeva, “odbrana” BiH rezultira autarkičnošću i uvlačenjem u provincijalnu samodovoljnost i samodopadnost. Ako upravo to i nije ono čemu ova odbrana jedino i teži.
Vuk Bačanović
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.