“Osvetnici: Rat Beskraja” (eng. Avengers: Infinity War) je devetnaesti Marvelov film i treći nastavak “Osvetnika”, te možda jedan od najambicioznijih superherojskih filmova ikada snimljenih.
Sa budžetom od oko 400 miliona dolara, u pitanju je takođe i najskuplji film koji je okupio širok dijapazon likova MCU svijeta, spajajući istovremeno Osvetnike, Crnog pantera (eng. Black Panther) i Čuvare galaksije (eng. Guardians of the Galaxy) u borbi protiv neuništivog Tanosa (Josh Brolin) koji, bez obzira na sve uložene napore i patos, kao glavni antagonista, uspijeva ostati potpuno plošan,dvodimenzionalan, što je problem prvenstveno scenarija i priče.
Drugi, i sigurno važniji, problem od kojeg ovaj ambiciozni i dugo očekivani američki lonac zabave pati jeste njegov “iznenađujući” kraj koji je šokirao publiku širom svijeta. Ukoliko niste pogledali film, možda je bolje da sa čitanjem prestanete na ovom pasusu, jer govoriti o ovom problemu nije moguće bez razgovora o samom kraju.
Već godinama, i to od trenutka kada je odlučeno da će se Osvetnici konačno boriti protiv “velikog i strašnog” Tanosa, u krugu fanova i filmskih kritičara koji prate ovu popularnu franšizu, izvode se razne pretpostavke koje suštinski vode ka samo jednom mogućem ishodu –neko od glavnih likova će na kraju “Rata beskraja” završiti mrtav. Jedni su bili ubijeđeni da će svoj prijevremeni kraj doživjeti Kapetan Amerika (Chris Evans), dok su drugi vjerovali da je riječ o Toniju Starku (Robert Downey Junior). Međutim, sa krajem filma, postalo je jasno da ni jedni ni drugi nisu bili u pravu i da ne gine samo jedan lik, nego više od polovine tima. I to: Crni panter (Chadwick Boseman), Kvil (Chris Pratt), Grut (Vin Diesel), Draks (Dave Bautista), Vanda (Elisabeth Olson), Baki Barns (Sebastian Stan), Doktor Strejndž (Benedict Cumberbatch) i Spajdermen (Tom Holland), ne računajući pri tom Lokija (Tom Hiddleston), Gamoru (Zoe Saldana), Heimdala (Idris Elba) i Viziju (Paul Bettany), likove čiji su dani bili odbrojani i prije ovog klimaktičnog trenutka kada je Tanos, pucnuvši svojim prstima, polovinu svjetske populacije pretvorio u oblak prašine, a rukavicu bacio u zaborav. Šok kao reakcija je sasvim logičan jer je Tanosova odluka da pobije pola svemira, a sa njima i više od polovine ekipe koja je tokom poslednjih deset godina tako marljivo razvijana šokantna je, hrabra i zapanjujuća. Međutim, u cijeloj toj odvažnosti autora koji su se za ovakav kraj odlučili postoji samo jedan problem: sve što smo vidjeli besmisleno je. I pitanje s kraja filma – ko je sve poginuo – uopšte više nije validno, uzevši širi kontekst u obzir, jer pitanje nije ko je umro i da li će se vratiti, nego kako i na koji način će se to desiti.
Ozbiljnost posljedica je izazov sa kojim se svi filmovi fantazije moraju izboriti. Zadatak reditelja je da ubijedi publiku da su posljedice i ulozi stvarni, što ovdje nažalost nije postignuto. Sa filmovima poput ovog, čiji se nastavci nižu u beskraj i koji upravo zbog toga treba svoje likove (u budućnosti), taj zadatak postaje teži i zahtjevniji, jer, kako biti hrabar i ostati dosljedan svom narativu? U tom smislu, svi odvažni postupci, kojima film obiluje, gube na snazi, ostavljajući dio publikepotpuno emotivno neangažovanim.
Ako ste gledali prethodnih osamnaest nastavaka, što je jedan od uslova bez kojih ovaj film i sve njegove suptilne slojeve, a ima ih zaista puno, ne možete pratiti, onda vam je jasno da smrt u MCU svijetu ne znači ništa, jer nije konačna (Quicksilver je jedini lik koji je trajno mrtav). Tako je Loki, koji je do sada umirao u skoro svim nastavcima Tora (eng. Thor), pa i Osvetnika, postao sinonim za ovaj problem koji je, u želji da se taj nesrećni ciklus jeftinih klišea prekine, čak i na početku filma adresiran Tanosovom izjavom da je ova smrt ujedno i Lokijeva posljednja i da više nema ni magije, ni trikova. Međutim, nije rečeno da nema povratka kroz vrijeme posredstvom kamena Huga Strejndža kojim se vrijeme manipuliše ili posredstvom nekih drugih likova koji imaju moć da vrate prošle događaje i da ih isprave. U sceni na Titanu, Tanosovoj rodnoj planeti, Doktor Strejndž je, u nastojanju da pronađe izlaz iz date situacije, posmatrajući sve njene moguće ishode, došao do spoznaje da postoji samo jedan način za pobjedu u milion potencijalnih verzija i da on uključuje kamen za koji se zakleo da će ga čuvati životom. Neposredno nakon tog trenutka, svjestan težine situacije, Doktor Strejndž odlučuje da kamen da Tanosu kako bi spasio život Toniju Starku i pokrenuo stvari koje vode do njihove eventualne pobjede, uz velike gubitke.
Kada je manipulacija vremenom u pitanju, nevezanoza to da li je riječ o seriji, filmu ili interpretaciji stripa, a posebno interpretaciji stripa i superherojskog narativa, onda je sasvim izvjesno da će upravo manipulacija vremenom biti jedan od potencijalnih mehanizama za poništavanje urađenog, a u ovom konkretnom slučaju za poništavanje emotivnog udara koji je prošle sedmice pogodio našu planetu. Ukoliko zeleni kamen vremena ne odigra ključnu ulogu u nadolazećem nastavku “Rata beskraja” (koji se planira za 2019. i koji je trenutno bez naslova), onda će se vremenom sasvim sigurno poigrati Antmen (Paul Rudd), posredstvom kvantnog polja (eng. Quantum Realm) unutar kojeg vrijeme i prostor postaju nevažni. Sa druge strane, tokom odjavne špice vidjeli smo da je Nik Fjuri (Samuel L. Jackson) pozvao Kapetana Marvel (Brie Larson), čije su moći takođe utemeljene u kvantnom polju. Pored toga, činjenica da su svi filmovi MCU svijeta na određeni način povezani, da jedan bez drugog ne funkcionišu i da zapravo predstavljaju jedno klupko koje seniže u beskonačnost, kao i činjenica da nas do sljedećeg nastavka “Osvetnika” očekuju upravo filmovi čiji glavni likovi imaju moć da mijenjaju ishode, u 2018. godini “Antmen i Osa” (eng. Antman and the Wasp), te u 2019. “Kapetan Marvel” (eng. Captain Marvel) nam jasno govori kakva je budućnost Osvetnika.
Bilo kako bilo, zanatski besprijekoran, u izvršenju grandiozan, ekstremno smiješan, odličnog smisla za humor, “Rat beskraja ” je djelo kojesigurnonije bez greške. Štaviše. Međutim, sve njegove mane, a ja sam se koncentrisala na dvije, u velikoj mjeri zavise od vrste publike koja ga gleda. Sa jedne strane, tu su fanovi koji su na ovim filmovima odrasli i povezani su sa likovima na dubljem nivou, dok su sa druge strane posmatrači poput mene, koji nisu angažovani na isti način i teško da mogu da se poistovijete sa krajem koji je jeftin i besmislen. Razlika u doživljaju između te dvije struje je upravo ono što određuje kvalitet ovog filma, odnosno vašu percepciju istog. Ako ćete ga gledati, pogledajte ga u bioskopu. Zabavićete se sigurno. A ako se ispostavi da nisam u pravu i da su svi ovi likovi de fakto mrtvi, onda Marvel ima moj duboki naklon, jer ubiti koku nosilicu u kapitalističkoj, konzumerističkoj Americi blokbastera je potez vrijedan hvale.
P.S. Uz “Guardians of the Galaxy vol. 1”, “Thor: Ragnarok”TaikeVaititija (TaikaWaititi), Taikelegende, je i daljemoj, daleko, daleko, dalekoomiljeni “popcorn” film.
Ocjena: 4/5 (za humor)
Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.