Drugo mišljenje najčešće imaju oni koji nemaju ni prvo, a iza njega se skrivaju kao da je jedno, jedino i jedinstveno, a vlasnike ostalih mišljenja – prvih, trećih i petih – olako proglašavaju za fašiste, ultranacionaliste i buduće koljače.
Ne smeta ti gužva u centru grada? Fašisto! Dopadaju ti se novi bedemi na Kastelu? Nacisto! Piješ u kafani u kojoj je cjenovnik na ćirilici? Četnikušo! Više voliš pločice nego sarajevsku desetku? Monstrume! Valja ti Kusturica? Radovane!
Portparoli drugog mišljenja su kratkog duha i još kraćeg daha. Sve što nije u skladu sa njihovim stavovima objavljuju kao fašizam prvog reda. Za njih su istovjetni Hitlerov arijevski program i satirčna novinarska kolumna. Zašto? Zato što se ne slažu sa stavom u kolumni!
Ako moja guzica ne može da uđe u XXL gaće koje šiju ovdašnji ljubitelji istine i profesionalizma, odjednom moja guzica nije samo mašala, već je i fašistička. Ukoliko u utakmici između naših i njihovih – a odavno je svima jasno da ne postoje naši i njihovi – ne obučem žuti dres natopljen najfinijim demokratskim znojem, ja sam, dabome, sitna fukara, strani plaćenik i klerikalni konzervativac.
Oni koji promovišu vlastito mišljenje kao jedino legitimno, a sva ostala proglašavaju recidivom fašizma, ne shvataju otužnu istinu: njihovo mišljenje je uvijek isto. Uvijek je u jednini. Nema množinu, ne poznaje različitost. Oni kojima je samo do takvog mišljenja u nedostatku bilo kakvih argumenata zavapiće kao razapeti na točku: Fašiste! Nacisti! Malograđani!
Nekoliko puta godišnje – najmanje jednom – duhovi pravovjerja u ovom gradu zavape da je sve oko njih fašizam, da je sve oko njih povampireni nacizam, da je poluprečnik kruga u kojem žive iskonsko zlo. Takvi, naravno, smatraju da se bog vikendom odmara u Živinicama, a da radnim danima ispija kafe u Virovitici. Jer, sve je potaman i svuda je potaman, samo su ovdje zli hobiti posijali sjeme fašizma koje njih, vjesnike demokratije i građanskog prava, tare li tare.
U groznici mesijanskog ludila oni svijetu obznanjuju da su svi koji se s njima ne slažu spremni da već sutra puste brade duge od Topole pa do Ravne Gore, a da su oni istinski borci za malog, siromašnog i nesrećnog čovjeka. A mali, siromašni i nesrećni čovjek od njihove dreke ne vidi ništa, kao što ništa ne bi vidio ni od njihovog upornog ćutanja. Ali, čini mi se da su vajni mislioci pogriješili kada su pomislili da se dreka baš uvijek čuje glasnije nego tišina.
Goran Dakić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.