Nakon odlične prve sezone “Sluškinjine priče” (eng. The Handmaid's Tale), u kojoj nam je predstavljen distopijski svijet Sjedinjenih Američkih Država i reakcija ove države i njenog novoformiranog društva na krizu plodnosti kroz svojevrsno povlačenje u ono što možda možemo posmatrati kao tradicionalističke porodične vrijednosti, na male ekrana je stigla nova sezona.
Protagonista priče, Džun Ozborn (Elisabeth Moss), nekadašnja urednica, u ovom novom poretku stvari je, zahvaljujući plodnosti i zdravlju, kao što smo mogli prošle godine i vidjeti, tokom sezone izgubila doslovno sve; posao, novac, brak, slobodu, muža i dijete. Zahvaljujući svojoj plodnosti i zdravlju Džun je postala Ofred, savremeni seksualni rob, prisiljena surogat majka, majka djece bogatih parova, vođa i kreatora društva Gilead.
Nastala prema tekstualnom predlošku kanadske književnice Margaret Atvud (Margareth Atwood), prema istoimenom romanu, priča počinje sporim buđenjem i oživljavanjem našeg glavnog lika iz potlačenog, mehaničkog roba u svjesno ljudsko biće, a završava se događajima iz finala prošle sezone, u kojima Džun, na nagovor Nika (Max Minghella), ulazi u crni kombi obavještajne službe Gileada, pod nazivom “Oko” (EYE), i odlazi u nepoznatom pravcu. U romanu je ovakav kraj postavljen prilično otvoreno i vrlo dvosmisleno, dajući priliku čitaocima da, prema sopstvenim nahođenjima i senzibilitetu, odluče, sami za sebe, da li je Džun došla do konačnog oslobođenja ili je odvedena u smrt.
U seriji je ta dvosmislenost prekinuta u prvoj trećini prve epizode nove sezone, iako je takav ishod bio donekle i očekivan, uzevši u obzir da je Nikova motivacija, kao budućeg oca djeteta Džun Ozborn, još od prošle godine vrlo jasna. Ovakav rasplet događaja iz prve sezone dodatno je zakomplikovan otkrićem da je Lukas Benkol (O.T. Fagbenle), muž Džun Ozborn, ipak živ, što je sada stvorilo jedno klupko međuljudskih odnosa i efekat ljubavnog trougla koji je, u kontekstu ovog konkretnog narativa, možda ipak suvišan. U kom pravcu će nas autori serije dalje odvesti, prilično je neistraženo, pogotovo uzevši u obzir da od ove godine autorska ekipa luta u mraku, odnosno bez konkretne priče na koju se mogu osloniti. Iako Atvud na ovom projektu obavlja funkciju producenta, pa je samim tim u prilici da doda nešto mesa samoj priči, činjenica je da je zadatak Brusa Milera (Bruce Miller) da održi dramatičnost, horor i ritam priče, istovremeno dajući dovoljno prostora kako bi priča dalje napredovala, ove godine znantno teži. Koliko će mu to poći za rukom još uvijek ne možemo znati, ali slabljenje kvaliteta u samom tekstu i očigledan nedostatak poezije u govorima naše heroine, te generalno nedostatak poetičnih tekstova Margaret Atvud, ne slute na dobro.
Nedostatak balansa u pričanju priče je takođe nešto što je ove godine u blagom padu, ali to se može pripisati laganom početku sezone i postavljanja kostura priče neophodnog za dalja događanja. Ako je to slučaj, a vjerovatno jeste, onda se, barem kada je riječ o samom početku sezone, može reći da Brus Miler, za sada, ipak radi dobar posao i da se naizgled čini kao da drži sve konce sigurno u svojim rukama.
U poređenju sa prvom, mirnijom sezonom, kada su se svi horori i nemoralnost ovog distopijskog svijeta publici otkrivali postepeno, ova već sada zvuči i djeluje kao jedan poziv na revoluciju, poziv na akciju protiv sistema, na društvenu odgovornost građana, a za slobodu govora, slobodu izraza, slobodu odnosa, slobodu izražavanja ličnih identiteta i slobodu generalno.
Koliko su sloboda i društvena odgovornost važna tema u kontekstu ove priče najbolje se vidi u sceni u kojoj otkrivamo da je mjesto novog skloništa na putu do slobode zapravo uredništvo giganta američkog novinarstva. Trenutak kada se na garažnim vratima, koja će Džun Ozborn istovremeno sačuvati život i ponovo je pretvoriti u zarobljenika, pojavi ispisano “Boston Globe” je visceralni trenutak, onaj koji pogađa direktno u stomak i pored mučnine izaziva strah, jer, iako možda na papiru još uvijek ne živimo u Gileadu, činjenica jeste da smo na korak do toga. U svijetu u kojem se laži i razne fabrikacije plasiraju kao istine, bez stida, u kojem su novine, televizijske kuće i novinari kupljeni, na lijevu ili desnu stranu, svejedno je, a oni koji nisu se surovo ubijaju i progone, u svijetu kratkog pamćenja i velikih apetita, gdje svako ima pravo progona pojedinca bez ikakvih dokaza, bez ikakvih posljedica, bez odgovornosti, u svijetu lišenom morala, zdravog razuma, etike i ljudskosti, osiromašenom, umornom od gole egzistencije ili pak sa druge strane toliko ogrezlom u konzumerizmu, opijenom moći i novcem… u takvom svijetu Gilead je sljedeća stepenica u evoluciji. A ako je tako, a jeste, “May the Lord open”.
Ocjena: 5/5
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.