Kada je Naša stranka najavila da će njen kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH biti, do sada anonimni Sarajlija, harvardski student i zaposlenik UN-a, koji je gotovo cijeli život proveo u inostranstvu, moja prva reakcija je bila da se od stranke koja se ograničava na sarajevske snobovske krugove u izumiranju ništa drugo i nije moglo očekivati.
Četrdesetdvogodišnjak, blagorodnog lica i nastupa, što bi se reklo bejbifejs isključivo dobrih namjera. Podsjetio me na lik studenta, podstanara porodice Popušlić iz predratnih Nadrealista. Za neupućene, radi se u skeču o sarajevskoj porodici koja je svoj stan podijelila u nekoliko nacionalnih nezavisnih država i razmjenjuju vatru preko leđa studenta-podstanara. Koji, naravno, studira pravo i trenutno ponavlja lekciju referendum. Referendum je, kada se odlučuje da li se za “da”, ili se za… ili se za… ili se… aha, ili se za “ne”, ponavlja naš Bori… ovaj student.
Ali, onda se dogodilo nešto potpuno atipično za dotadašnji našestrankaški pristup, prema kojem se podrazumijevalo da brijeg uvijek dolazi Muhamedu, ili da se politika može svoditi na iskorištavanje razočaranog biračkog tijela SDP-a i DF-a.
Boriša Falatar, harvardski student i uposlenik UN-a, čovjek impresivne biografije sa nesumnjivim iskustvom, shvata da glasači nisu samo u Sarajevu i njemu gravitirajućim kantonima i da se izbori u kompleksnoj zemlji ne osvajaju podilaženjem jednom autističnom mejnstrimu. Nego nastojanjem da se da se različiti pogledi, makar unekoliko, slože. Kako se to postiže?
Onako kao što je to Falatar počeo. Može biti da dolazi iz građanske stranke, ali mu je, kao harvardskom studentu, jasno da su kompleksne države također građanske, samo sa nešto drugačijom artikulacijom građanskog. Šokantno za histeričnu i užasnutu sarajevsku čaršiju, ali neko ko se kandiduje za hrvatskog člana Predsjedništva, a nije iz krajeva u kojima su Hrvati većina mora doći na teren, razgovarati sa ljudima, nastojati da ih razumije kako bi oni razumjeli njega i poklonili mu povjerenje.
Šta god mislili o Falataru i (ne)realnosti pobjede takvoga čovjeka, on je, za kratko vrijeme, uradio nešto što nije uradio niko prije njega. Shvatio da hrvatski član Predsjedništva, ukoliko dolazi iz Sarajeva, ne može biti neko ko će otvoreno izjaviti da “ne govori hrvatski jezik” i ko će cjelokupan svoj politički nastup graditi u skladu sa vlastitim malograđanskim kompleksima i potrebi da se ne zamjeri fanovima filmova Avde Huseinovića.
To jeste grupacijama ljudi kojima je rat bio najbitniji događaj u životima i koji, potajno, žale što se uopšte i završio. I zbog toga Falatara viđamo na tribinama i u razgovoru sa običnim ljudima kako u Sarajevu, Tuzli i Zenici, tako i u Mostaru, Livnu i Širokom Brijegu, čime zapravo ukazuje da je “common sense” pristup u Bosni i Hercegovini itekako moguć, ako se na njemu radi. I ma kako to, vjerovatno, neće biti dovoljno za pobjedu, jasno je i da političko Sarajevo sa svojom drskom i priglupom isključivošću, baš kao ni HDZ, koji borbu za hrvatska prava, ruku na srce, fingira i prilagođava interesima vlastitih funkcionera od izbornog ciklusa do ciklusa, nešto poput Falatara, nisu očekivali.
A vjerovatno nije očekivao ni veliki dio Naše stranke, a, vjerujem, ni njen predsjednik, koji, po nekom defaultu, ima potrebu da se pred sarajevskom građanštinom ponižava za svaku sitnicu koja se dogodi u Republici Srpskoj.
Međutim, Falatar je drugačiji. To je definitivno čovjek koji svojom blagošću, umjerenošću i spremnošću da shvati i uči, može biti prototip spone, ne samo u Bosni i Hercegovini, jer mala je to zemlja, već i u regionu. I mislim da to nisu samo puste želje, to jeste izražavanje “našeg humanog odnosa” prema simpatičnom studentu kao u Nadrealistima. Ne zato što smo prerasli narcističke manijake koji “znaju sve”, lupaju šakama u stol sa porukom “il’ će biti moja il’ ničija”, iako, ustvari dobijaju malo ili ništa.
Jer je za odricanje od te vrste fascinacije potreban daleko dugoročniji proces izlječenja. Već što ćemo, na to, naprosto, biti prinuđeni. Ako ne sada, a ono za koju godinu svakako. A Boriša, sve da samo načne stvari u tom smjeru, hvala mu.
Vuk Bačanović
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.
1 komentar
Vuk širi dezinformaije. Ne postoji “hrvatski član predsjedništva”, kao ni “bošnjački” niti “srpski”. To je ubleha nacionalističkih partija. Prema Ustavu BiH postoje 2 člana predsjedništva iz FBiH i jedan iz RS, pri čemu su ova dva iz FBiH Hrvat i Bošnjak, a iz RS Srbin. To nije ni blizu izmišljenoj funkciji “hrvatskog člana”. Svi članovi bez obzira na etnicitet imaju isti opis radnog mjesta, prema kome se trebaju baviti vanjskom politikom u korist države BiH i svih njenih državljana. Ovaj spin plemenskog predstavljanja je retrogradan i fiktivan.