Počelo je. Sezona rok-festivala je otvorena i sad ćemo do kraja ljeta imati priliku da voljno, ali i nevoljno, konzumiramo šta su nam organizatori pripremili.
Kažem nevoljno jer je zvuk čudo i vrlo lako se razliva preko raznih zidina i ostalih barijera, pa će tako nedužno “gradžanstvo” da sluša buku do u sitne sate. To je ujedno i prilika da se potpisnik ove kolumne kao redovni i višegodišnji posjetilac prisjeti nekih od brojnih iskustava sa ovakvih “evenata”.
Festivali i tzv. open – air koncerti generalno se i ne prave sa ciljem da svima bude prijatno. Zna se ko je ciljna grupa pa to što ovi ostali pište i gunđaju ostaje u tišini. Za utjehu npr. Novosađanima koji junački izdržavaju “buku sa Đave i engleske narkomane” (citat jednog NS taksiste koji me vozio i sa sažaljenjem ispratio u pravcu EXIT-a), ostaju milioni evra koji ti isti narkomani donesu u grad koji bi te pare teško drugačije vidio. Dodatni razlog za utjehu može da bude i to da se više ne dešava ono što su napravili recimo Pink Floyd na koncertu iz maja 1971. kad su navodno donijeli toliko ozvučenje kojim su pobili svu ribu u jezeru pored kojeg se održavao koncert. Riba u Dunavu, Vrbasu, Jarunu ili na Ušću je, bar koliko znam, izbjegla takvu sudbinu.
Rok-festivali su u svijetu gdje su nastali već odavno savršeno organizovani pa valjanje u blatu po engleskim festivalima više nije čudo. Obzirom na onakvu klimu to mu dođe čak i normalno i gotovo kao obavezna oprema uz automobil. Veće je iznenađenje npr. užasno loš tajming INmusica koji iako pada krajem juna redovno biva izložen kataklizmičnim pljuskovima. Ono što ga izdvaja jeste veliki prostor koji omogućuje da gužve praktično i nema. Time se naravno gubi na prisnosti kakvu dobijete na EXIT-u, gdje opet morate biti spremni da ćete biti na nogama tričavih 8 sati. No, čelična krsta i idu uz mladost koja potpomognuta hemikalijama taj problem i ne konstatuje. Veći je problem kako to provući kroz kontrole na ulazu. Moram priznati da je jedan od rijetkih benefita to što me to trkeljisanje odavno mimoilazi jer su ovi pretresači redovno zatečeni sijedom glavom, samo što ne upitaju :”Šta li je Vama ovo trebalo?” Pomenuta glavudža pruža i dodatnu prednost što vas prijatelji lako nađu, čak i u najvećoj gužvi, kao npr. na nastupu Arcade Fire na glavnoj pozornici EXIT-u, međ’ nekih deset hiljada ljudi.
Banjaluka je u zadnjih desetak godina dobila zaista veliki broj open-air festivala, uglavnom na našem mini-Petrovaradinu. Prednjači, očekivano, Demofest koji se izdvojio svojim i dalje unikatnim konceptom davanja šansi nepoznatim bendovima. Mislim da organizacija čak i prevazilazi ono što dobijamo sa bine u takmičarskom dijelu. Malo brine što za sve ove godine malo ko od tih bendova, pa čak i pobjedničkih, nije uspio da ostavi dubljeg traga, ali na konceptu treba istrajati. I ako bi ikako moglo bez kreštanja voditeljke, ali računam da to samo mene iritira, pa ću se pokriti ušima.
Malo ko to pominje, ali valja reći da Kastel iako u centru grada umije da bude okrutno hladan ljeti. Do te mjere da ni pivo ne može da se konzumira. E, sad kako je usred šume i planine, to znaju oni koji su bili skamenjeni na Janjskim Otokama i Tjentištu.
Najveći problem svih festivala jeste u samom srcu a to je da to nikako nije prosti zbir atraktivnih i interesantnih imena. Kad ih strpate u isti koš (na istu binu) dobijate potpuno drugi efekat negoli da ih posmatrate odvojeno. Jer njih jeste tuce, ali je vaša glava jedna posuda u kojoj se to sve mješa. Možda tu i leži, pored džinovskog ega, razlog što je Đoni Štulić odbijao da dijeli binu sa bilo kim. Da ne govorimo da je i dramaturgija scenskog nastupa bilo kojeg benda bitno drugačija a trajanje kraće. Svi oni koji su bauljali negdje u atarima oko Inđije nakon “koncerta” Red Hot Chilli Peppersa znaju o čemu je riječ.
Često i organizatori, da li iz neznanja ili iz površnosti, naprave propust u tzv. line-upu, iliti rasporedu nastupanja. Školski primjer je kad su briljantni ali tihi Portishead dobili mjesto na Main Stageu EXIT-a, koji ih je naprosto progutao da bi onda izašao Nick Cave sa Grinderman i očekivano spržio zemlju pred sobom. Prosta rotacija bi bila savršena jer bi onako spaljeni onda uživali u glasu Beth Gibbons kao melemu na ranu. O tome da su valjda najnoćniji bend YU- rokenrola, Lunu, stavili u dnevni termin, ne bih dalje ni komentarisao.
Dakle, i ove godine naoružati se entuzijazmom i pratećim rekvizitima pa put izvora zvuka velikog kao kuća. Uz te rekvizite, a nagledao sam se svega i svačega što ljudi nose na festivale (kišobrane, vreće za spavanje, a Mađari vole da ponesu i svježu, zelenu papriku da pregrizu), najbolje je da se odmah pomirite s tim da dobar dio ljudi dolazi na festivale kako bi se se bjesomučno kretali gore-dole, apsolutno ne hajući za ono na bini. Pošto obavezno nose ruksake na leđima (valjda poslije idu na Mount Everest) ne možete ih ni ignorisati ako su vam oči drage.
Nakon svega toga ostaće mjesta u memoriji i za ono najvažnije – muziku koju moderni minstreli uz pomoć moćnog razglasa odašilju kako bi privukli svoju pastvu.
P. S.
Naslov današnje kolumne ima svoju predistoriju. Marta 1995. tako sam nazvao svoj prvi tekst ikad, objavljen u “Glasu Srpske”, u rubrici “Pop-lava”.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.