Oštra Luka je od Banjaluke udaljena 76, a Beograd 330 kilometara. Uprkos tome, autobusu koji iz Banjaluke krene u Oštru Luku treba koliko i onome koji vozi za Beograd.
Do Prijedora sat, potom sat i po čekanja na drugu liniju, a zatim još pola ure truckanja do jedne od tri najsiromašnije opštine u Republici Srpskoj.
Šta ima u Oštroj Luci? Jedna kladionica, jedna kafana, pošta, robna kuća, škola i crkva. Iza svega je Sana. Opština oživi jednom godišnje, početkom avgusta, kada se održava književna manifestacija „Šušnjar“. Ostali dani su svi isti, a najgore je onima koji pamte druga i drugačija vremena.
– Ovdje je nekad bilo kino. Dolazio je i Đorđe Marjanović. Sad ništa nema. Nema društvenog života. I u moje vrijeme su ljudi iz Oštre Luke odlazili u Sloveniji i u Hrvatsku da rade. I ja sam išao. Ali nisu vodili porodice sa sobom. Dolazili su svakog vikenda. Sad vode familiju čim nađu posao u Prijedoru – kaže Veljko Kuridža.
Veljko u Oštroj Luci prodaje kuću. Dvospratnicu. Sa baštom i dvorištem. Sana je nekoliko metara iza kuće. Traži 70 000 maraka, ali džaba.
– Javila se samo jedna žena i to je tražila zamjenu za kuću u Vodičevu! Ma, ko će doći ovamo da živi? Nema nikakve nade. Uskoro će sve kuće biti prazne. Šta ste vi odbornici uradili za 20 godina da niko ne ode odavde? Kosim travu i gledam šta radim od svog života. A obaveze sve plaćam kao da sam u centru Banjaluke – rekao je Veljko.
Ako je tako srednjoj i starijoj klasi, kako li je tek djeci? U oštrolučku osnovnu školu na jesen će krenuti samo pet prvačića. S njima će u razred i dva učenika iz obližnjih Ališića. U područnim školama ih je još manje – u Koprivni tri, a u Batkovcima samo dva.
– Džaba škola koju su prije deset godina podigli Japanci i koja može da izdrži i najrazorniji zemljotres. Nema ko da ide i to je to – priča Veljko.
Danilo Marinković ima sedam godina i u septembru će u školu. Ocu Nevenu donosi prve crteže i očekuje pohvalu. Kaže da se raduje školi, a potom odlazi svojim, dječijim poslom.
– Ovdje uglavnom žive povratnici i oni ne mogu da žive bolje ako nema pomoći države ili lokalne zajednice. Populaciona politika je slaba, a Oštra Luka je pritom jedna od najsiromašnijih opština u RS – kaže za Danilov otac Neven Marinković koji je ujedno i sveštenik.
Oni koji su se vratili brzo su prešli u Prijedor ili Banjaluku, a mnogo je onih koji su otišli put Italije, Njemačke i Austrije.
– Svi imaju isto pitanje – kako i na koji način da podignu i othrane porodice? Bez posla i bez para se ne može, a nema ni jednog ni drugog. Zato je i djece malo – kaže Marinković.
Na drugom kraju sela druga i priča, jedna od malobrojnih. Seoski veterinar Danilo Žak Mastikosa je osnovnu školu pogađao u Oštroj Luci. Njegova mlađa kćerka kreće u prvi razred i Danilo se nada da je malo mjesto neće odvući dalje od rodnog praga.
– Još je dobro ovdje, još može da se radi i zaradi, još ima posla. Ja sam vezan za Oštru Luku i nadam se da će i moja djeca ostati ovdje. Eto, jedva sam našao vremena da s vama popričam, toliko posla imam – kazao je Žak i otišao za „poslom kojeg toliko ima“.
Među rijetkim „poslom kojeg toliko ima“ je i obnova kuće ratnog vojnog invalida Predraga Mastikose koji je prošle godine doživio tešku saobraćajnu nesreću. Akciju je pokrenuo njegov komšija Bogdan Topić.
– Prikupili smo 5 219 maraka, a pojedinačni prilozi su se kretali u rasponu od jedne do hiljadu maraka. Sve sa radošću i od srca. Pristigle s i donacije u različitom materijalu. Da bi sve bilo kompletno doniran je i različit namještaj i ostale kućne potrepštine – rekao je Topić.
Teško je razbiti monotoni oštrolučki dan. Svako se snalazi kako umije. Veljko kosi i čita, Neven približava pastvu vjeri, Žak liječi bolesne, a Bogdan – pravi gipsane i betonske figure.
– To je moj hobi. Kupuju ljudi, kako da ne. Mojih figura ima i u Kanadi. I dođu kupuju i ovi što prolaze ovuda. Za kočije mi treba dva dana. Daj sto maraka i nosi – završava Bogdan Topić priču.
Goran Dakić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.