Gotovo da ne mogu da se sjetim da li je čak i u ona srećna vremena, koja tad nismo tako doživljavali, bilo objavljivano toliko knjiga koje se dotiču rokenrola kao što je slučaj u zadnje vrijeme. To je onda razlog, ne i jedini, što se danas bavimo još jednom takvom.
“Tajne veze”, Đorđa Matića, na privremeno trajnom boravku u Holandiji, nisu biografija kao što su bile one o kojima je na ovom mjestu pisano proteklih sedmica. “Tajne veze” se samo djelimično bave biografijama, ali mnogo više karijerama nekih od stožernika jugoslovenskog rokenrola. Namjerno sam upotrijebio izraz “stožernik” jer Đorđe jeste porijeklom iz Hrvatske i piše tim jezikom. Ovo nije upozorenje niti može biti kritički intonirano, naprosto priprema je to sve za one koji su se pomalo odvikli od tog jezika.
Preciznosti radi, treba reći da nisu svi ogledi ovdje samo o muzici, ali ćemo se za potrebe ove kolumne, primarno okrenute ka njoj, zadržati na tim dijelovima.
Knjigu tako otvara traktat o tri velika imena, koja se, siguran sam u to, namjerno ne imenuju. Nije da je teško odgonetnuti o kome se radi. Priča o njima ispričana je kroz autorove kontakte s njima, direktno ili telefonski, a u jednom potpuno drugom okruženju, u kojem su anonimusi, osim onog koji se bavi svadbama i sahranama. Matić, koji ih se živo sjeća iz zemlje i vremena koji su njegova sve dalja prošlost, sada nalazi novo mjesto za njih. Teško se ne složiti sa tom emotivnom analizom (makar je to samo po sebi kontradikcija), koja pjesnika iz Čačka s pravom svrstava u pale anđele, koja Sarajliju hvata upravo u dualnosti tako karakterističnoj za njega te na kraju Zagrepčana koji je sagorio i ostao vlažni san mnogih koji se nadaju da je njegovo samoizgnanstvo, ne samo iz domovine već i potpuno zdravog razuma, tek prolazna epizoda a nažalost nije.
Nekad više a nekad manje, ljudi s Balkana odlaze. Tek ponekad i samo neki od njih ostave pisani trag o svojim promišljanjima. Đorđe Matić je jedan od njih, i to uspješan. Iako daljina može da zamagli vizuru, ona jednako tako, ako ne i više, pomaže da se stvari vide čistije, bolje, neopterećenije. U većini primjera kojima se bavi autor pogađa “u sridu”, makar ima i iznenađujućih podbačaja. Naročito mi je interesantno da Dušan Vesić, u svojoj knjizi o Magi, navodi Matića kao jednog od dragocjenih saradnika, te u istoj knjizi odlično postavlja paralelu između dvije gotovo podjednako nepotrebne pjesme, znate one o drugovima zagrebačkim i beogradskim. Ovdje se neka vrsta prednosti, makar to nije utakmica, daje onoj koju je sročio Jura Stublić, a s tim se teško složiti jer mi se čini da je to jedan od ružnijih sunovrata kojima sam svjedočio. Nezamislivo je bilo gledati onog briljantnog, skoro Ramones & Blondie čovjeka, kako s trakom oko glave nešto zapjevava iz oklopnog transportera. Mučno je bilo gledati i onog drugog u pokušaju odgovora, ali prvi šok je uvijek najjači.
Pišući o rastavljanju i sastavljanju Jugoslavije, barem u onom muzičkom smislu, Matić svojim posebnim stilom, za kojeg treba puno strpljenja a koje s na kraju isplati, koristi i one fenomene koji nisu nužno rokenrol. Konkretno, stranicama knjige defiluju Gibonni, Oliver, Toše i Joksimović. I dok mi je potpuno jasno zašto “Cesaricu” zbog njene savršenosti jednako prepoznaju i osjećaju svi tobože zavađeni narodi, baš kao što je Toše svojom čistotom dodirnuo srca istih tih, moram da priznam da mi je supertalentovani paun, prvi harmonikaš Evrope i dalje potpuna misterija. Tačnije, šta on radi ovdje, a ne recimo Partibrejkers koji su svakom, ma koliko malobrojnom, rokeru na istim geografskim lokacijama, dakle i Splitu i Varaždinu, bitniji. Ostaje žal zašto je autor, inače besprekornog rokenrol pedigrea i poznavanja istog, dao prednost ovim estradnim imenima, makar je potpuno jasno da su oni zahvalniji sa sociološku i svaku drugu vivisekciju.
I dok na domaćem terenu možemo da nađemo neke zamjerke ili pak neslaganja, kad se Đorđe prebaci na svjetsku scenu onda dolazi vrijeme samo za komplimente. Govorim o dijelovima knjige koji se bave gigantima poput Milesa Davisa ili Aznavoura. To je već čista magija, ili ako hoćete, njena nadogradnja. Nakon čitanja tih pasusa, sve i da niste čuli za njih, dohvatićete se svega njihovog što vam dođe pod ruke. To je kvalitet pisanja kakav se rijetko sreće i kojem se uvijek vraćate.
“Tajne veze”, zbog svog dijasporičnog štiha jesu gorka knjiga. Zaista, nema mnogo knjiga naših ljudi koji su podigli sidro, naročito u modernim vremenima, a da su ovako uspješno oslikale priču o “starom kraju, pomažući se u tom slikanju, muzikom. Žal, nostalgija i nedostajanje, se izmjenjuju pred našim očima. Matić ne bježi od njih, predaje im se, uranja u njih, i to jeste jedan od razloga koji je podižu u percepciji čitaoca. Taman kad pomislite da nećete živi izaći iz kilometarski dugih, krležijanskih rečenica, sa bezbroj zapeta, sačeka vas citat Andrića, kao njegovog antipoda. Stvar je naravno vaših sklonosti i mogućnosti da u sebi pomirite ove dvije snažne struje, ali emocija je ta kao konjica u vesternu koja razriješava taj “sukob”.
Uostalom, gdje ćete za to boljeg od velikog Arsena, kojim se Đorđe bavi u završnici, da dovede ovu knjigu u mirnu luku. Ne samo time što je i dalje neprevaziđeni primjer kako se snažna poetika pretvara u muziku jednake snage, već i tim svojim, preko svake mjere eksploatisanim porijeklom, on u svijesti “onih koji se nisu ni sukobili nikada, koji su uvijek na strani suprotnoj od svih kojih se zakrvljuju” svijetli kao dokaz da, možda, ko bi to znao, crno i bijelo vino idu savršeno jedno uz drugo. Samo nek nije loše, za sve ostalo ćemo lako.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.