Čujem posljednjih dana kako je stanoviti Mile Knežević, koji sebe zove i pjesnikom i patriotom, prijetio pojedinim članovima „Grupa za Davida“, kako je podmetao neke falsifikate u nadi da će posvađati one koji se nisu ni svađali i kako je, kao i svi veliki Srbi troprstaši, skretao pažnju na nedopustive riječi i rečenice pojedinih koji podržavaju mirna okupljanja na Trgu Krajine.
Bitange često sebe tumače bolje nego što bi ih tumačili drugi. Tako je, na primjer, Tomo Marić onomad pričao kako je spreman da redom nokautira sve one koji su protiv njegovog političkog miljenika, dok je jedan drugi, o kojem sam već pisao, tvrdio sam za sebe kako je svojevremeno bio najbolji jugoslovenski novinar koji je priče hvatao u zraku i kako je tek Asanž pomutio njegovu slavu.
Tako i stanoviti Mile Knežević, koji sebe zove i pjesnikom i patriotom, o sebi govori mnogo više i mnogo bolje nego što bi iko od nas to mogao da uradi. „Pesnika Kneževića“ sam upoznao prije desetak godina kada mi je na ruku donio knjigu rodoljubive deseteračke poezije „Gdje je izlaz“. Bila je to nekakva poema u kojoj se pretresaju sve velike nedaće srpskog naroda po dobro poznatoj matrici: put do besmisla popločan glupim rimama. Ništa neočekivano, jer Knežević nije ni bolji ni gori u okeanu samoproklamovanih pjesničkih veličina, ali od ostalih se ipak po nečemu i te kako razlikuje.
Bitange često sebe tumače bolje nego što bi ih tumačili drugi.
Na kraju knjige „pesnik Knežević“ je vlastitom rukom zabilježio i pet stranica biografije na čijem početku stoji i ovo: „Milosav Mile Knežević, po krštenom imenu Milosav, rođen je u Banja Luci 04.06.1952 god. gde se školovao i diplomirao na Pedagoškoj akademiji. Zbog zaljubljenosti u sport, diplomirao je i na DIF-u. Knežević, kao svestrani sportista, od sedamdesetih do osamdesetih godina prošlog veka, postaje jedan od najboljih svetskih visinskih skakača u vodu (skok na glavu), sa stilom “Lasta”. Banja Luka, Mostar, Limski kanal, Višegrad, Đakovica, Sardinija, samo su neka od mesta gde je Knežević nastupao i izvodio svoje opasne skok-letove, i to preko dve hiljade puta, sa visina iznad dvadeset metara, a najveća visina sa koje je Knežević skakao bila je dvadeset i osam metara, na šta bi običnim promatračima zastajao dah.“
„Pesnik Knežević“ na drugim mjestima sebe doživljava kao najvećeg srpskog pjesnika nakon Njegoša, ali je čudo jedno živo kako tako talentovano „pesničko biće“ ne zna da se ne piše „Banja Luci“ i kako se otvaraju i zatvaraju navodnici. Slutim da Kneževićeva ekavica nije samo znak pjesničke pomodnosti, već i jedini način da se izbjegnu dodatne muke sa jezikom. Knežević će, kao i svi veliki Srbi, priznati da je zahvaljujući njemu osnovano Udruženje književnika Srpske, da je probijao koridor i da je udario temelj Radio-televiziji Republike Srpske. Ali, to je sve prazan skup u odnosu na ono što u biografiji „pesnika Kneževića“ slijedi.
„Osim što je realan, objektivani hrabar, Knežević je emotivac, druželjubiv, dobar govornik, humanitarac, pragmatičar, zaljubljenik u prirodu, ali i neumorni putnik, avanturista, polemičar, istinoljubac i pravdoljubac. Time se ne hvali, ali jeste i hrišćanski vernik, pravoslavac, kao i veliki rodoljub, što je pokazao kao pripadnik Vojske Republike Srpske, učestvujući u otadžbinskom ratu (1992-1995) u BiH. I ovo treba pripomenuti, jer se Knežević, 1992 god. (kada su u banjalučkoj bolnici zbog nedostatka kiseonika za inkubatore umirale novorođene bebe–nedonoščad ) samoinicijativno ponudio da pokuša proći kroz čuveni “Koridor života” (kojeg su držale ustaško–muslimanske vojne formacije) i odneti snimljeni materijal (od strane banjalučke televizije) do Srbije, jer je to bio jedini način da se obavesti javnost Srbije o strahotama koje se dešavaju u Banjoj Luci.“
U nastavku biografije „pesnika Kneževića“ govori se i o tome kako ne zaboravlja djecu i kako po školama – naravno: uz obavezni školski poziv – govori stihove za najmlađe; „pesnik Knežević“ obilazi i mnoge opštine u Republici Srpskoj – naravno: uz obavezan opštinski poziv, a ne zaboravlja ni Kosovo. Kvota je upisana i „pesnik Knežević“ može među besmrtne.
Ako neko još i sumnja da „pesnik Knežević“ ne misli da se s njegovog pjesničkog vrha Lovćen i ne vidi, evo finalne ocjene pjesnika o sopstvenom djelu: „Naći najsavršeniji izražaj, to je vrhovno načelo njegovih pesama i poezije. U obradi, on je odista nadmašio sve što je do njega stvarano u našoj lirici, toliko je on jak u izrazu, otmen, diskretan, duhovit i ljubak. Njegova poezija blešti slikovitošću i melodičnim ritmom. Ona je toliko neodoljiva svojim oblikom i toliko suvereno vlada, da su se pesnici počeli buniti protiv nje, osećajući i sami njen čar i njen pritisak ujedno.“
Ako neko ovoliko laže o sebi, kako li će tek lagati o drugima?
Goran Dakić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.