Prije nekoliko dana vozi me na posao taksista koji me godinama vozika od Lauša do Ruže i s kojim sam do sada pretresao sve žive i nežive teme: kako je i koliko rodio lješnik, do kada treba hraniti i kad valja klati krmke, zašto je Krstajić zvao ovoga, a ne onoga, da li je ovaj semafor trebao baš tu ili je moglo i bez njega.
Taksista, dabome, nije akademik (mada nikoga ne bi čudilo i da jeste), ali nije ni ubogi blećak koji ne umije da dogovori oba oka u glavi. Gleda i sluša i pomalo razmišlja i u tom razmišljanju, koje traje koliko i put od „Sirana“ do kružnog toka kod Gimnazije, prosuđuje i zaključuje taman onoliko tačno koliko to rade i oni koji su plaćeni za to.
Taksista, velim, nije dobio Nobela, ali nije ni Trigerov brat blizanac, pa sam zamalo ispao na prvoj raskrsnici kada me upita:
– Je li, da te pitam nešto, ti to sigurno znaš bolje… Treba li ja da bježim danas popodne iz grada?
– Gdje da bježiš?
– Ne znam gdje, ali da se maknemo na pola dana ili dan.
– Ama zašto?
– Kako zašto? Pa jesi li ti čuo da dolaze ovi iz Federacije sa autobusima? Polupaće grad.
– Neće.
– Ih, neće?
– Neće, vjeruj mi.
– Meni žena kaže da se mi maknemo ipak. Ako bude belaja.
– Neće biti belaja. Biće sve u redu.
– A u nedjelju?
– I u nedjelju će sve biti u redu.
– Znam to, ali ko će uzeti?
– Nemam pojma, brate. I jedni i drugi kažu da će uzeti.
– A šta se i radi… Čovjeku dijete ubili, a oni se zajebavaju…
Tišina taman tolika da se sjeti da me upita dokle ću, a potom nastavlja:
– Ne znam šta da mislim. Eto, ti kažeš da neće biti sranja, a mi jutros iz udruženja pijemo kafu i svi kontaju da će biti polupan grad.
– Neće se ništa desiti. Ne treba ništa da se desi.
– Znam ja to, ali ako bude ljudi, pa policija… I još dođu ti navijači…
– Neće doći navijači. Doći će ljudi.
– Neka, skloniću se ja ipak malo. Šta mi treba da mi neko lupa auto kad imam još tri-četiri godine do penzije? Svakako nisam mislio uzimati drugo. Da poderem ovo koliko još mogu i uzdravlje…
Naplati i reče da se vidimo u nedjelju.
Juče se nismo gledali. Nismo ni danas.
Juče sam mislio da je njegov strah tek jedan u milion.
Danas vidim da nije.
Juče nisam znao da postoji način kako da da pobjede ovi koji su pobijedili.
Danas znam i kako su to uradili.
Ispričao mi taksista.
Goran Dakić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.