Nakon dvije godine u kojima se nalazio u užem izboru za NIN-ovu nagradu za roman godine, Vladimir Tabašević se ove godine njome i ovjenčao, za roman „Zabluda Svetog Sebastijana“. Kao drugi najmlađi dobitnik ove nagrade, sa nepunih 33 godine, time je ekpresno zadobio pažnju javnosti o čemu svjedoče brojne promocije i medijski nastupi. U razgovoru za SrpskaCafe Tabašević govori o svojim počecima, nerazumijevanjima na koja je nailazio i stilu kojim piše.
Da u slučaju Vladimira Tabaševića ništa nije jednostavno, dakle ne samo njegov stil pisanja koji je sve osim jednostavan, svjedoči i to da je već rođenjem dobio dva prezimena koja su kasnije u životu izazivala određene nedoumice.
– Kada sam išao u Srpsko književno društvo u Beogradu da se učlanim tamošnji sekretar je u namjeri da pojednostavi stvar oko mog imena i prezimena, Vladimir Bošnjak – Tabašević, našao kompromisno rješenje i upisao Vladimir Tabašević, rođen u Mostaru kao Bošnjak.
Iako je proveo svega prvih pet godina svog života u Hercegovini Tabašević se njoj ali i prošlosti vraća gotovo opsesivno, tražeći pouke za budućnost.
– Ima Benjamin koji se bavi Talmudom, tezu kako jednom nakon Strašnog suda prošlost postaje tvoja budućnost. Tad se svode konačni računi, kakav si za života bio, ako linearno posmatramo, takva te i budućnost očekuje. Ja mislim da se i prošlost može nekako domaštavati, da se ona uvijek iznova izmišlja. Ako prošlost posmatramo na način da je ona nešto je minulo i definitivno, nešto iza nas, da je onda to često razlog našim depresijama ili indisponiranosti. Zato te jeste i jedna od teza mog romana.
Dosadašnja tri romana, „Tiho teče Misisipi“, „Pa kao“ i „Zabluda Svetog Sebastijana“ nisu lako čitanje. Gotovo da se čini da je namjera autora bila da ne bude „tipično razumljiv“.
– Nisam po svaku cijenu nastojao da budem različit. Naprosto tema romana je zahtjevala da se piše samo na taj način, neprestanim ispitivanjem svih mogućih granica jezika i smisla i toga kako nam svojim načinom poimanja jezik konstituiše svijet, po onoj staroj Sapir – Vorfovoj tezi. I onda je moja ideja bila da prikažem asocijativni tok, jednog uslovno rečenog ludaka, koji iznova proživljava jedno traumatsko iskustvo. Baš kao po onoj Ničeovoj tezi o čovjeku kao preživaru koji stalno preživa svoje uspomene ne mogavši nikako da ih svari. Zato o tome nije moglo da se piše jezikom klasične književnosti. Kao što sam i ja imao takvo iskustvo pri mom prvom susretu sa Džojsom. Shvati se naravno kasnije da je to imalo neku svoju dublju logiku.
Iako ponekad izgleda da pisac uđe u beskonačnu rečenicu iz koje čini se neće znati živ da izađe, Tabašević se rijetko vraća na početak, prepravlja ili dopisuje. On prati tok svijesti svog junaka, ili kako on to voli da kaže „krivotok“.
– Ako želiš da taj tok adekvatno prikažeš onda nije rješenje da konstatuješ da je tvoj junak lud i onda to opisuješ onim klasičnim stereotipima o ludacima, već da uđeš pod njegovu kožu i da njegov misaoni tok dočaraš. „Show, don't tell“. Ako ćeš to ludilo opisati spolja i ono što mi, normalni, mislimo da je ludilo, nisi dovoljno ubjedljiv, nisi uspio da ga kvalitetno literarno izvedeš. Otuda taj rogobatan stil, to su rečenice koje nedvosmisleno pokazuju kako logika nekog ludaka funkcioniše.
Takav književni postupak definitivno ne generiše široku čitanost, naročito u modernim vremenima u kojima je sve manje vremena i strpljenja za dublji prilaz umjetnosti.
– Vratio bih se Benjaminovoj tezi o tempu vremena, toj iluzija, nekoj prinudi na nekakav progres koji nas odvraća od ideje da se povuče kočnica, da se stane. Naše čitalačke navike su danas određene tempom koji živimo. Danas postoje relevantni naučni radovi o tome kako se može pričati o knjigama koje niste pročitali, distancirano čitanje, čitanje na preskok i sl. Bitno je da mi koji se književnošću bavimo izmislimo, ukrademo neko vrijeme za sebe, da taj tempo usporimo i da se književnošću bavimo onako kako mislimo da je važno.
Čitajući „Zabludu Svetog Sebastijana“ teško je ne primjetiti piščevu fascinaciju životinjskim svijetom, njegovim dubokim metaforičkim ponudama za tumačenje svijeta čovjeka.
– U filozofiji je čovjek odavno prepoznat kao određena vrsta životinje. Naravno da i u njihovoj naizgled radikalnoj drugosti postoji neka hijerarhija i logika odnosa među njima. Antropocentristi su skloni da postavljaju apsolutne paralele pogrešno namećući životinjskom svijetu one zakonitosti kakve vladaju među ljudima. Kako kaže Žižek čovjek je toliko nemaštovit da je morao da izmisli jednoroga a da tu čudovišnost ne vidi u običnom konju. Istu takvu fascinaciju nalazim i u biljnom svijetu i nije čudo da je pregršt tih metafora i da vrvi od ježeva, jelena, mačaka na stranicama mojih romana.
Izuzetna zahtjevnost Tabaševićeve proze prema čitaocu ogleda se i u svojevrsnim diverzijama usred naracije koja tek kompletnim sagledavanjem dobija svoj puni smisao.
– Naprosto mislim da mi nismo dovoljno iskreni prema sebi kada od književnosti očekujemo da nam ona povrati onaj tok misli koji nama samim u svakodnevici nedostaje. Mi kada želimo da verbalno artikulišemo misao mi imamo tu iluziju da misao sukscesivno postoji u glavi. Međutim, misao nema taj sukscesivni karakter dok ćutimo i jednostavno opažamo svijet, ta misao se brka, dolazi ti nešto iz prošlosti, jedan detalj iz aktuelnog trenutka te asocira na nešto drugo. Ti imaš nekakvu intenciju u tom trenutku, žuriš na posao ili do prodavnice, i to je bila moja želja da se ta zbrka dočara u jeziku. Mislim da mi svi nosimo tu neku vrstu rastrojenosti kroz koju posmatramo svijet. Iako me često svrstavaju u nadrealiste prije će biti da je, ovako pišući, moj stil bliži duhu realizma.
Tabašević na Elta TV
Ovo su bila samo neka od promišljanja Vladimira Tabaševića, ukoliko vas zanima da čujete ostatak to možete u srijedu, 13. marta sa početkom u 20 časova na ELTA TV 1, kada ćemo u okviru emisije „U sred srijede“ emitovati kompletan intervju s njim.
SrpskaCafe/Nebojša Ristić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.