U Japanu se decenijama se tetovaže povezuju sa Jakuzama, japanskom mafijom, ali posljednjih godina ta slika se mijenja.
Zvuk igala koje slikaju po koži Horimicua podsjeća na zvuk mekanog grebuckanja u ritmu koje pravi cvrčak.
On već 30 godina tetovira mušterije u Ikebukurou, u Tokiju. Sve što mu je potrebno su mastilo i štapić sa iglom na vrhu.
Iz njegove ruke, na leđima bankara i muzičara, niču bogovi i čudovišta. Japanski šarani protežu se niz udove.
A danas će jedan zeleni zmaj, simbol zaštite od vatre, buknuti na ruci mladog vatrogasca koji je preletio hiljade i hiljade kilometara, da bi legao na Horimicuov sto.
Kajl Sili, 23-godišnjak, leži na leđima dok mu umjetnik zasipa triceps savršeno pravilnim ubodima. Tetovira ga od ramena do zgloba; “dugi rukav” na kome će veličanstveni gušter ležati među božurima, cvijeću sreće i plemenitosti.
Tatu majstora ima i u gradu u kom živi, Grend Preriju u Kanadi. Ali oni ne mogu da mu ponude ono što traži: drevnu japansku vještinu teborija – tradicionalnu, “ručno rezbarenu” tetovažu.
Na Zapadu se dugogodišnja opčinjenost ovim stilom rasplamsala u trend. Hipstere privlači zbog priče: “Otišao sam u Japan da me ručno tetoviraju”. Druge privlači umjetničko dejlo koje traje.
– Čuo sam da su boje tetovirane na tebori način mnogo dugovječnije i izgledaju živopisnije. U kanadskim dolarima košta 500 dolara po sesiji [344 evra]. Dakle, sigurno ću platiti nekoliko hiljada. Ali, za ovo sam štedio – kaže Kajl koji ima mašinski iscrtane šare po grudima, rebrima i grudnoj kosti.
Horimicu, koga je Kajl izabrao za tatu majstora, ima gotovo 63 000 pratilaca na Instagramu i veliku bazu obožavalaca iz cijelog svijeta, a među njima je i američki pjevač Džon Mejer koji kaže da ga je majstor podvrgao iscrpnom ispitivanju, prije nego što je konačno pristao da ga tetovira: kako si me našao? Odakle znaš osobu koja te je preporučila?
Interesovanje van obala Japana održava ovu drevnu umjetnost u životu, pošto je entuzijazam u matičnoj zemlji odnedavno počeo da odumire.
Mladi Japanci često će radije izabrati zapadnjačke tetovaže geometrijskih oblika gdje je naglasak na preciznosti detalja.
Majstori teborija uglavnom preuzimaju više kontrole nad stvaralačkim procesom, dok neki tetoviraju samo one koje odaberu.
Kajlu je to, očigledno, prihvatljivo. Ušetao je u salon ne znajući ni koje će boje biti njegov novi zmaj.
– To je umjetnički stil Micu-sana, šta god on smatra da bi najbolje izgledalo na meni, na to ću i pristati – kaže nasmijan.
Ne pokazuje da ga boli dok mu Horimicu štapićem sa redom igala na vršku, utiskuje boju pod gornje slojeve kože. Na svakih deset sekundi Horimicu se okreće kako bi umočio alatku u mastilo.
Izgleda kao da nenormalno boli, ali posvećenici tvrde da je tebori nježniji od mašinskog rada.
Koliko ga boli na skali od jedan do deset?
– Tri ili četiri? Da, ovo je mnogo bolje od mašinice – daje Kajl slobodnu procjenu.
Džon Majer tvrdi da je tokom vremena provedenog sa Horimicuom imao “predivne, prekrasne halucinacije”. Kada majstora pitam dolazi li kod klijenata do naleta endorfina poslije sesije tetoviranja, klima glavom.
– Dopamin, adrenalin… Mnoge mušterije budu takve poslije tetoviranja. Preveliko uzbuđenje! Izgube novčanik, pasoš, proćerdaju mnogo para – kratko objašnjava majstor.
Sportske manifestacije donose puno posla
Uoči Svjetskog prvenstva u ragbiju, igrači i navijači zamoljeni su da pokriju tetovaže kako ne bi nekog uvrijedili, pošto ih u Japanu mnogi povezuju sa Jakuzama, japanskom mafijom.
Nekim navijačima, međutim, upozorenje je prije poslužilo kao inspiracija, pa će između dvije utakmice da utaknu dvosatnu sesiju tetoviranja.
Do Horimicua mnogi dođu preko Majka Derbišajera, čiji sajt Pacific Tattoo Co povezuje klijente sa engleskog jezičkog područja sa japanskim majstorima.
– Svratio nam je jedan Velšanin baš u periodu između dve utakmice – kaže.
Tražio je zmaja?
– Mislim da čak i jeste! Sportske manifestacije uvijek su dobre za posao. Primijećujem direktnu vezu – na primer, Olimpijske igre u Tokiju sljedeće godine. U proteklih godinu dana javljaju nam se ljudi da zakažu baš u tom periodu – kaže on.
Oko 60-70 odsto Horimicuove klijentele nije iz Japana, a i drugi tebori majstori navode slične brojke.
– Dolazili su nam ljudi iz Njemačke, stalno nam dolaze iz Britanije, puno Amerikanaca… Mnogo je vojnika iz američkih baza. U posljednje vrijeme, japanskim tatu majstorima u Japanu posao nije baš cvjetao, sem ako uspijete da prevaziđete jezičku barijeru – kaže on.
Dio problema leži u gubitku primarne klijentele. Po završetku Drugog svjetskog rata, japanske tetovaže, zvane “irezumi”, bile su uglavnom vezane za japanske kriminalne bande Jakuza.
Decenijama su se mafijaši tetovirali kako bi dokazali hrabrost, šepurili se bogatstvom i prepoznavali jedni druge.
Horimicu je zanat ispekao u japanskoj “porodici” tatu majstora, gdje nekoliko mladih šegrta služe majstoru, često i po više godina, u strogom, feudalnom okruženju.
Za svijet irezumija kaže da je “često bio pun nasilja. Zastrašujući. Tad su nam mušterije bile samo jakuze. Sve do prije deset godina.”
Japan je u međuvremenu zaoštrio stav prema organizovanim kriminalnim udruženjima, tako da je policija suzbila broj članova u bandama sa istorijskog vrhunca od 184 000 članova početkom šezdesetih godina prošlog vijeka na 30 500 danas.
Preostali bi da ostanu ispod radara policije, što znači bez velikih prepoznatljivih simbola.
– Ima mladih koji i dalje odlaze u jakuze, ali oni su nove generacije, pametnije nego prethodne. Oni se ne tetoviraju. Njihovi prljavi poslovi su mnogo suptilniji. Odvijaju se poslije partije golfa – kaže Horimicu.
U ono vrijeme, kaže, mušterija bi otpočela iscrtavanje tetovaže preko cijelih leđa, završila u zatvoru, samo da bi se vratila, decenijama kasnije, da završi djelo.
Na pitanje kako bi ih tada dočekao, on se vragolasto smješi.
– Dobro nam došli opet! Nešto ste mi ostarili! – odgovara majstor.
Zabranjene posjete bazenu, teretani, termalnim izvorima…
Na žalost ljubitelja tetovaža, japansko društvo još uvijek nije prihvatilo činjenicu da većina jakuza danas ni ne želi tetovažu.
U zakonima je ova oblast siva zona od 2001. godine, kada su u japanskom Ministarstvu zdravlja riješili da tetoviranje proglase za medicinski zahvat, što je, u prevodu, značilo da svaki tatu majstor koji istovremeno nije i ljekar sa stručnom spremom, ilegalno radi.
Ljudima sa tetovažama često je zabranjen ulaz u javne teretane, bazene, i onsene, japanske termalne banje. Vidljive šare po tijelu mogu da smanje šanse za dobijanje posla, posebno u obrazovnom i finansijskom sektoru.
Kajl, veseli plavokosi Kanađanin koji teško da može manje da liči na japanskog gangstera, svejedno je osjetio zabranu na sopstvenoj koži.
– Čak i u hotelu. Krenuo sam na bazen, a onda sam vidio znak: “Zabranjene tetovaže”. Ne govorim japanski. Ali, ako sam u podzemnoj željeznici u majici kratkih rukava, primećujem da mi ljudi zagledaju ruku – priča on.
Suočavajući se sa stigmom u matičnoj zemlji, majstori tebori tetoviranja odlaze u inostranstvo gdje ih dočekuju kao da su rok-zvijezde.
Kenšo Drugi koji je stručno ime dobio od učitelja, živi u Amsterdamu.
Kaže da klijenti cijene ručno rađenu šaru i da dolaze naoružani strpljenjem. Za tetovaže preko cijelih leđa potrebno je i do 70 sati, nekada i više, u zavisnosti od tipa kože, veličine i složenosti šare.
– Najviše mi traže zmajeve. Volim njih da pravim, nikad dosadno. U japanskom zmaju ima puno značenja i priče. Ima mnogo različitih narodnih predanja o njima – kaže on.
Iako se odselio iz Japana, Kenšo Drugi se strogo pridržava tradicija teborija.
– Sve instrumente za tebori pravim sam. Vjerujem u jedno šintoističko učenje (stara japanska religija), u “musuhi”, po kojem sve što ljudska ruka napravi ima dušu. Instrument za tebori dio je mog tijela i moje duše. Zato nikad ne prodajem instrumente – objašnjava on.
Kenšo hvali učitelja Hotirošija, a tako i Horimicu o njegovom učitelju govori sa najdubljim poštovanjem.
– Kad sam počeo kao šegrt, stalno bih proučavao njegovu tehniku, istraživao sam priče i značenja iza svakog crteža iz starih knjiga, i puno crtao. Jedno tri-četiri godine spavao sam samo po dva-tri sata dnevno jer je bilo toliko toga što je trebalo da naučim. Kod nas su pravila bila: “Ništa ne pitaj, nikad ne odbijaj, i ne kazuj mišljenje. U svakom trenutku izvršavaj učiteljeva naređenja. Budi ponizan, zagrij stolicu. Poštuj druge kulture.” Učitelj nikad ne bi objašnjavao, morao bi sve da shvatiš iz promjene izraza lica ili tona kojim ti se obrati. U suprotnom bi te neki stariji šegrt fizički kaznio, pa bi i tako naučio – pojašnjava Horimicu.
Horimicu kaže da ga je učitelj pozvao da se kod njega usavršava za tebori tetoviranje tek pošto mu je više puta otišao u posjetu, dobio tetovažu i ponudio mu simbolički poklon.
– Donio sam dvije flaše sakea. Ne valja ako doneseš jednu. Dvije su poštovanje japanske tradicije. Dvije, povezane užetom. To znači, hoću da se povežem s tobom – dodaje.
Njegova obuka trajala je više od decenije.
Horimicu koristi štapić sa iglama – “nomi” koji je nekad pripadao njegovom učitelju. Pripravnički staž, kaže, traje do kraja života.
Stvari se mijenjaju…
Neki komentatori kažu da bi konzervativan stav Japanaca prema tetovažama mogao da omekša usljed najezde hiljada i hiljada išaranih stranaca koji će zemlju posjetiti tokom Svjetskog prvenstva u ragbiju i Olimpijskih igara u Tokiju 2020. godine.
Kao autsajder koji se posvetio upoznavanju Japana, Majk Derbišajer vjeruje da su šanse za nagle promjene minimalne.
– To bi se već sto puta desilo do sada. Ako se i desi, promjenu će iznijeti mlađi ljudi koji se sada zanimaju za zapadnjački stil tetovaža kako bi oponašali zapadnjačku kulturu, pa će se tako vremenom popularnost tetovaža vratiti. Ako odete u Harađuku (geografsko središte omladinskih subkultura u Tokiju) i pogledate modne reklame – preplavljene su tetoviranim Zapadnjacima. Svuda ih ima. Trenutno gledamo začetak promene. Pitanje će biti: hoće li vlasti agresivno da je suzbiju – kaže on.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.