“Važno je biti gospodin”, moto je kojim se vodio Dragan Stojnić, šansonijer kojem su tepali da je jugoslavenski Frank Sinatra, a preminuo je na današnji dan 2003. godine.
Bio je legenda šansone, vodio je računa o svemu izgledu, ponašanju na sceni, tekstovima pjesama koje je pjevao. Bio je kosmopolita, zbog muzike je proputovao dobar dio svijeta.
– Obično sam se družio s ljudima koji su voljeli da sjednu, da popiju. Jer, prije koncerta uvijek je postojala neka mala tremica, pa sam, normalno, bio za šankom. Neke je čudila ta moja “ležernost”, ali je to meni bilo normalno, baš kao i druženje sa glumcima i novinarima, koje se pretvaralo u boemski način života… Profesija mi je bila takva da kontinuirano nisam radio. Išao sam na turneju deset dana, sljedećih deset bio sam slobodan, pa opet na put. Kad dođe pauza, ne znaš šta ćeš sa sobom! Onda čekaš podne kad društvo počne da se skuplja u kafani: prvo smo se nalazili u “Grmeču” i “Pod lipom”, kasnije smo prešli u “Sunce”, docnije smo se preselili u Skadarliju. Imali smo svoje oaze: tačno sam znao gdje ću sresti Mišu Janketića i Zorana Radmilovića, znao sam da ću s njima da zaglavim cijelu noć, do zore. Miša i Zoran bili su gameni. Voljeli su život, kafane, društvo, priče, piće. S njima je bilo prijatno, jer ako si sa pjevačem u društvu, samo se o poslu priča, a to je dosadno – pričao je Stojnić.
Živio je u Banja Luci, Sarajevu, Skoplju, pa ponovo u Beogradu, ali gdje god da je išao u srcu je uvijek nosio pjesmu. Oduvijek je želio da postane pjevač, a na sceni je proveo skoro 40 godina. Studirao je francuski jezik, ali nikada nije diplomirao na Filološkom fakultetu i kasnije je završio Višu turističku školu.
Njegovi počeci se vezuju za grupu “Prijatelji”, a prvi veliki uspjeh postigao je 1964. godine pobjedom na festivalu u Kraljevu “Mikrofon je vaš” sa pjesmom “Bila je tako lijepa”. Sljedeće godine takođe je dobio prvu nagradu na festivalu u Opatiji sa pjesmom “Zašto dolaziš samo sa kišom”.
Poslije toga 1966. godine gostovao je u pariskoj Olimpiji koja je bila i ostala san mnogih pjevača, a njegove ploče su počele da se prodaju u ogromnim tiražima. Imao je želju da nastupi još jednom na tom istom mjestu, ali mu se želja nije ostvarila.
Prvi solistički koncert održao je 1984. godine i od tada njegov tradicionalni osmomartovski koncert je neraskidiva veza sa publikom. Održao je mnogobrojne koncerte širom Jugoslavije, a zahvaljujući pjesmi obišao je gotovo cio svijet. Bio je dugogodišnji saradnik Produkcije gramofonskih ploča Radio-televizije Srbije, a 1998. godine dobio je nagradu “Zlatni Beočug” Kulturno-prosvjetne zajednice Beograda.
Njegov moto je bio: “Važno je biti gospodin.” A Dragan Stojnić je bio gospodin na sceni, ali i van nje. Bez obzira na bogatu dugogodišnju estradni karijeru, isticao je da je za njega svaki koncert veliki izazov.
– Svaki nastup, svaka pjesma i prilaz publici iziskuju mnogo napora, jer poslije toliko godina provedenih na sceni, mislim da mogu da pružim bolje partije. Jednostavno, tu nema kraja. Nešto nas vuče da se i dalje borimo i pronalazimo nove izazove, jer je bogastvo koje nam publika pruža dok smo na sceni, nemjerljivo. Kako godine prolaze sve mi je teže i teže. Ne u pjevačkom smislu, jer zrelost i kvalitet tek sada dobijaju pravu dimenziju, već zato što se publika podmlađuje, a to je za svakog umjetnika velika obaveza – govorio je svojevremeno Stojnić.
Pričao je da je specifičnu, baritonsku boju glasa naslijedio od oca, a od majke lirsku toplinu, koja muškarcima nedostaje. U njegovom raskošnom glasu i pjesmama podjednako su uživali i mladi i stari. Obožavale su ga i i žene kojima je tradicionalno svakog 8. marta pjevao u beogradskom Domu sindikata. Nije krio da su mu one bile inspiracija.
– Žene su te koje čovjeka vuku da pjeva još od mladosti. One su naša pokretačka snaga i dok smo na sceni želimo da ih osvajamo. Ja, recimo, dok pjevam uvijek u publici nađem neko zanimljivo lice kome se obraćam pjesmom. To je ono što me ispunjava – rekao je u jednom intervjuu.
Danas, kada Dragana Stojnića više nema među nama, ostaje sjećanje na velikana muzičke scene i njegove pjesme u srcima njegove vjerne publike.
Naš najpoznatiji šansonjer sahranjen je 21. marta 2003. godine u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.