Prije Drugog svjetskog rata Nova godina uopšte se nije slavila. Ona je postojala kao praznik, međutim, bila je u sjenci mnogo bitnijeg i svečanijeg praznika, Božića.
Postojala je još jedna razlika u odnosu na današnje vrijeme, a to je da je Srbija do 1919. vrijeme računala po julijanskom kalendaru, pa je ovaj hrišćanski praznik proslavljan isključivo 25. decembra. Koliko je Božić bio poštovaniji među Beograđanima može se zaključiti jednostavnom analizom tadašnje štampe. Za ovaj praznik štampani su specijalni brojevi novina za naredna dva do tri dana, prepuni čestitki, prazničnih oglasa i reklama za moguće poklone, a štampa obično nije izlazila 25. i 26. decembra. U ovim prazničnim brojevima, Božić su narodu čestitali kralj i patrijarh, a bilo je i oglasa viđenijih građana kojima su oni upućivali najljepše želje svojim kolegama i prijateljima.
Uvođenje novog kalendara dogodilo se odmah posle Prvog svetskog rata, 1919. godine. Tada je prvi put Nova godina nastupila prije Božića. Međutim, čak i tada Nova godina je prolazila nekako neprimjećeno u Beogradu. Ljudi su postili sve do 7. januara, kada bi počinjali sa svečarenjem i lumpovanjem.
Običaj je bio da se nakon posne večere za Badnji dan, koja obilježava kraj Velikog posta, zajedno sa prijateljima i porodicom ovaj praznik dočeka u crkvi na ponoćnoj liturgiji. Prije liturgije se palio badnjak u blizini crkve. Kićenje božićnog drvceta sve do sredine 19. vijeka nije bio naročito rasprostranjen običaj. Tada se pod uticajem Njemačke narodne tradicije raširio po čitavom svijetu i od tada ulazi u modu kićenje jelke. Stari narodni običaj je zapravo bio kićenje Badnjaka cvijećem, suvim šljivama, jabukama i raznim poslasticama, kao i ukrasima napravljenim uglavnom od papira.
Ovako je bilo sve do Drugog svjetskog rata, nakon koga je Nova godina postala centralni praznik, a Božić prognan iz štampe. Tada je komunistička ideologija riješila da nipodaštava crkvu i skrajne tradicionalne praznike.
Danas se na Božić gleda kao na praznik koji treba provesti u miru i u okviru porodice. Što se tiče božićne trpeze smatra se da treba biti svečanija od svakodnevene, a tumačenja kako bi ona stvarno trebalo da izgleda su se mijenjala. U srpskoj tradiciji, za Božić se mijesi tradicionalna česnica, koja se u zavisnosti od kraja priprema na različit način. Neko mijesi običan hljeb, neko proju, a neki prave slatku pitu sa orasima. Važno je da domaćica u česnicu ubaci novčić, po zrno kukuruza, žita i bosiljak. Zanimljiva je etimologija reci česnica. Naime, ona je nastala od rijeci „čest”, u značenju „dio”, jer česnicu lome ukućani na onoliko dijelova koliko ih ima. Na Božić se stariji ukućani koji su postili Veliki Božićni post pričešćuju u crkvi. Zatim odlaze kući, gdje ih čeka pripremljena bogata trpeza. Običaji su se tokom vremena mijenjali, ali nisu isti ni u svim dijelovima Srbije. Međutim, bez obzira na to, svi ti običaji i rituali imaju jedan, zajednički “cilj” – umoliti Boga da sačuva i uveća porodicu i imanje domaćina.
Vjeruje se i da na Božić sve valja započeti, kao i da na božićno jutro treba raditi sve što nam je tokom godine zadavalo muke, jer nakon toga više neće predstavljati problem.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.