Ukazom kneza Aleksandra Karađorđevića 1850, Nova godina uvrštena je u državne praznike, pa su “Srbske novine” prvog januara 1851. izvještavale o veselom dočeku u beogradskom visokom društvu.
U Srbiji se prvi januar dočekuje od 1851. godine, a od 1919. slavi se po dva kalendara.
“Sinoć, uoči Nove godine, a po zaključeniju stare, gospodin rusko-imperatorski konzul u Beogradu, g. đeneral Levšin, davao je u svome konaku večernju zabavu, na kojoj je najotmjenije društvo prisustvovalo. Kako sat izbije dvanaest, domaćin napi svojim gostima zdravicu pozdravljajući ih sretnim novim letom”.
Nacionalni sukobi uticali i na Novu godinu
Kad je u Kraljevini SHS 1919. godine usvojen gregorijanski kalendar, Srpska pravoslavna crkva (SPC) je ostala pri starom računanju vremena. Odjednom su se pojavile dvije Nove godine. Srbi u prvi mah nisu slavili 13. januar. Međutim, vrlo brzo počela su u novoj državi trvenja između Srba i Hrvata. Tako je Trgovinsko-obrtnička komora iz Zagreba tražila 1923. godine od Ministarstva socijalne politike da ukine slavljenje vjerskih praznika po starom kalendaru, jer to navodno stvara gubitke u poslovanju.
Srbi su to doživjeli kao atak na nacionalna prava, pa je od 1924. godine počelo burno i demonstrativno slavljenje pravoslavne Nove godine.
U komunizmu je prvih godina, u skladu s politikom “suzbijanja srpskog nacionalizma”, svako obilježavanje 13. januara bilo kažnjivo. U Arhivu Jugoslavije postoje dokumenti u kojima se striktno naređuje da se “novogodišnji pokloni povlače iz prodaje u vrijeme vjerskih praznika”. Kasnijih godina stega vlasti je popustila, pa se na pravoslavnu Novu uveliko pjevalo “Ko to kaže, ko to laže” i pucalo.
Novogodišnji TV program počinjao je dnevnikom sa spikerkom ispred ukrašene jelke, a zatim su se uključivali voditelji iz ostalih republičkih i pokrajinskih studija.
Slijedio bi humoristički program po “nacionalnom ključu”. Sarajevski studio imao je Moma i Uzeira, zagrebački Nelu Eržišnik, a beogradski favoriti decenijama su bili Mija i Čkalja. U ponoć, pjevalo se “Od Vardara pa do Triglava”.
Sedamdesetih godina Čkalja je za svaku Novu godinu izvodio skeč s telefoniranjem. Navodno je pozivao političare i na duhovit način im govorio ono što narod misli.Tekstove mu je pisao Novak Novak, autor “Pozorišta u kući”.
U muzičkom dijelu programa uvijek su se angažovale najpopularnije zvijezde, radili su se specijali serija i najgledanijih emisija, ali su se osmišljavali i posebni humoristični skečevi.
Uz Miju, Čkalju i Lepu Lukić, obavezan dio programa su bili izvještaji “kako je drug Tito dočekao Novu godinu”.
Televizija Zagreb je bila povezana s ostalim televizijskim centrima u Jugoslaviji, a jedni od drugih su uzimali najbolji dio novogodišnjeg programa i na samu Novu godinu građani su imali priliku gledati reprize novogodišnjeg programa iz Beograda, Novog Sada, Sarajeva…
Nova godina praznik svih naroda i narodnosti
Aktivistkinje AFŽ su bile najglasnije u zahtjevima da u novoj Jugoslaviji Nova godina, kao praznik “svih naroda i narodnosti”, zauzme mjesto “reakcionarnog” Božića.
Nova godina je 1955. i zvanično postala državni praznik, a Deda Mraz je kao “politički korektan” prihvaćen tek nekoliko godina kasnije.
Deda Mraz je šezdesetih, pohodeći socijalistička preduzeća, pionirima pričao kako je “obišao cijeli svijet i vidio da djeci nigdje nije tako lijepo kao u SFRJ!”
SrpskaCafe.com
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.